Ovih vrelih ljetnih dana ronimo po sistemu ovdje stani-ovdje skoči (zaroni).
Od šeka oko Zlarina, Vodnjaka kod Hvara, Paklenjaci, zidovi i šeke Visa, najstarije stijene i oblutci Brusnika uzdignutog iz utrobe zemlje sudaranjem tektonskih ploča, špilje i żidovi Svetca.
I gdje je najbolje? Ma svagdje gdje se zaroni je nešto novo, neočekivano, zanimljivo pa i nepredvidivo. No dubine Brusnika sa svojim tamnim stijenama kao i medvjeđa špilja na Svetcu ostavile su dojam i zbog nevjerojatne prirodne ljepote, ali i zbog priče.
Priču o špilji čuli smo od dragih stanovnika Svetca (5 ljudi familije Zanki) koji tamo žive od ožujka do kraja listopada. Žive tamo i dva tovara, sa njima sam se brzo sprijateljio, odmah smo na ti.
Kako ide ona “što više poznaješ neke ljude to više voliš tovare”.
Dakle nakon WW2, na Svetcu se teško živjelo, kako nam rekoše ipak gladi nije bilo jer je otok bio daleko da bi “narodna” vlast tamo dolazila i pokupila plodove njihova rada, jer “narodna” vlast ne zna raditi. Oni su se borili da ne rade, da vladaju i da “upravljaju” i “samoupravljaju”, a obzirom da je toga bilo malo previše,mislim “narodne” vlasti, trebalo je to nahranit. Priča iz tog vremena nakon WW2 puno je iz svih krajeva lijepe naše. Svaka sličnost….
A Svetac je bio van dometa i zato tamo gladi nije bilo .
Ali imali su i oni problem, za njih velik i to u obliku morskog čovika iliti medvjedice .
Taj baja ili beštija kako su ga zvali trga je i uništava mreže ,a od ulova se živi i preživljava, kad ne uloviš gladan si i ti i tvoja obitelj, pa ti odluči. Rekoše nam bilo je tada na Svetcu i 70-80 ljudi, upola toliko dice, bila je i škola, a bila je i beštija kao problem .
Da skratim. Beštiju uhvatiše i prošla je onako kako trebaju proći lopovi, dobro su je izudarali naročito po glavi tako da je ostala i bez jednog oka. Na žalost možemo se mi zgražati ali “bila su ta vrimena”. Vijest o beštiji došla je do Splita i kao i svaki lopina isti je završio u akvariju (čitaj zatvoru- di mu je i misto ).
No kao i dosta lopova i beštija je zbrisala iz zatvora i ne leži vraže osvane ti opet na Svetcu.
I opet se ponavlja priča o krađi i uništavanju, ali ovaj put loše po beštiju. Obzirom da ga ekipa kojoj su ga predali nije utamničila kako treba ovaj put su ga mještani upokojili. Kako rekoše 4 dana su ga čekali kod špilje dok se nije pojavio. Metak iz puške je okončao priču o beštiji na Svetcu. Obdukcijom mještana nedvojbeno je utvrđeno da je to bila ona njihova lopina ( po prijašnjim ozljedama). Tužan kraj, ali ljude razumijem, takva su vremena. Nakon toga ljudi Svetca nisu imali problem beštije. Na žalost nje nema, ali nema niti ljudi, niti djece, niti škole. Otok je zimi bez ikoga. I tovari zimuju na Visu.
Lijepo je bilo čuti tužnu priču o morskom čoviku, ali je još ljepše bilo proći kroz špilju i osvanuti u prostoriji gdje je beštija spavala.
A na brdu iznad beštijine pećine su ostatci tvrđe zadnje Ilirske kraljice Teute, drugi put o tome.
Hvala i ekipi najveselijeg diving centra na Jadranu B-24 (da ih pobrojim od dečkaaaa Veljana, pa uvijek pospanog Vicka – e a trošim se , pa Joke zvani pozicija-zna on ,a tu je i jedini ” ozbiljan ” poljski frend Martin.)
Ajmoooo đeronimoooo!
Ivan Selak
