Sve o gumenjacima

Dilemu oko pravilnog naziva ove vrste plovila, gumenjak ili pneumatsko plovilo ili brodica na napuhivanje, možemo samo pokušati razjasniti. Izraz gumenjak češće se susreće u neformalnoj komunikaciji i neobavezujućoj literaturi, dok se kod službenih dokumenata i stručne literature, gotovo u pravilu, nailazi na  izraz pneumatsku plovilo.

Jasniji zaključak ne može se donijeti ni kada to usporedimo s jezicima tradicionalnih svjetskih pomorskih sila. Engleski naziv je inflatable boat, španjolski bote inflable, portugalski barco inflável, francuski bateau pneumatique, nizozemski opblaasbare boot, njemački schlauchboot, ruski надувная лодка, međutim, talijanski izraz je gummone, švedski gummibåt, a danski gummibåd.

Dakle, u korijenu naziva za ovu temu relevantnih svjetskih jezika oba su izraza zastupljena pa se iz toga nameće pretpostavka kako bi oba ova naziva mogla biti ravnopravna.

Prva pneumatska plovila sigurno nisu bili gumenjaci jer se za gumu tada nije ni znalo. Za najstarije takvo plovilo povijest bilježi 880. godinu p.n.e., kada je asirski kralj Ashurnasirpal II naredio da se od napuhanih namašćenih životinjskih koža sagrade splavi kojima će vojska prelaziti rijeke. Splavi na napuhanim životinjskim kožama korištene su i drevnoj Kini još za vrijeme dinastije Sung (960.-1279. godine).

Do upotrebe gume u proizvodnji ovih plovila prošlo je preko 2700 godina. Kesoni od gumiranog platna korišteni u svrhu poriva prvi put su upotrijebljeni 1839. godine, kada je engleski vojvoda od Wellingtona predstavio pontone na napuhivanje, a pet godina kasnije pukovnik Halkett dizajnira pneumatsko plovilo, okruglog oblika, koje je nekoliko puta korišteno u ekspedicijama na Arktik.

Razvojem gumenjaka bavili su se i drugi, kao Francuz Clement Ader ili Nijemac Albert Meyer koji od 1913. godine proizvodi nešto napredniju verziju i prvi definira naziv pneumatsko plovilo. U narednim godinama plovila njegove kompanije „A. Meyer Bau Pneum. Boote“ koristi i njemačka vojska.

Međutim, autorstvo nad prvim modernim gumenjakom ipak svojataju engleski RFD i francuski Zodiac. Osnivač RFD-a, Reginald Foster Dagnall, je na jezeru Wisely 1919. godine testirao i kroz narednih desetak godina razvijao gumenjak koji je kasnije korišten kao bazni model razvoju svih pneumatskih splavi za spašavanje.

Zodiacov inženjer Pierre Debroutelle 1934. godine konstruirao je kajak dvosjed na napuhivanje i to plovilo dobiva certifikat francuske mornarice. Tri godine kasnije mornarica je zatražila da im konstruiraju gumenjak sposoban za prenošenje torpeda i bombi, što su u Zodiacu riješili tako da su bočne tubuse odvojili na krmi, između njih postavili krmeno zrcalo i plovilo je sada dobilo oblik slova U. Model je patentiran 10. kolovoza 1943. godine i za njega se sa sigurnošću može reći da je preteča svih današnjih gumenjaka za sport i razonodu.

Od tada je broj proizvođača i novih modela neprestano rastao. Prvi civilni gumenjaci uglavnom su se koristili kao pomoćne brodice ili plovila za uzobalni sport, ribolov i razonodu, a uvođenjem čvrstog trupa od stakloplastike ili aluminija otvorila se mogućnost razvoja ovih plovila u svim smjerovima. Tubusi više nemaju samo funkciju uzgona, nego svojom strukturom i oblikom poboljšavaju plovidbene sposobnosti broda.

Odlična plovnost, stabilnost i sigurnost u plovidbi, ali i relativno jednostavna nadogradnja, stvorili su preduvjete da se gumenjaci proizvode za najrazličitije namjene, a kao plovila za spašavanje postali su nezaobilazni u svim profesionalnim flotama širom svijeta.

Kamo dosežu mogućnosti razvoja gumenjaka možda najbolje ilustriraju neke karakteristike plovila kojeg su narko dileri koristili na ruti iz Sjeverne Afrike do Španjolske. Ovaj gumenjak imao je 8 vanbrodskih motora od po 250 konjskih snaga, 6 fiksnih i 2 za upravljanje, rezervoare kapaciteta 15 tona goriva, a razvijao je brzinu veću od 70 čvorova.

Stabilnost koju pružaju bočni tubusi utjecala je i na forme nekih plovila koja se i ne mogu svrstati u klasične gumenjake. Primjeri kao što su talijanski ZAR, s plastičnim pramcem glisera i bokovima gumenjaka, ili domaći COLNAGO 39, kojem podignuti tubusi pravu funkciju dobiju tek u plovidbi po teškom moru ili kod oštrog manevra, pokazali su se izuzetno uspješnima.

Pozitivne karakteristike forme gumenjaka neki su proizvođači iskoristili za izgradnju plovila koja nemaju nikakve veze s napuhivanjem, jer su im trupovi izrađeni od krutih materijala. Takva plovila, od čak troje domaćih proizvođača, zadarski FILO, izrađen od polietilena, te trogirski ZEUS i kaštelanski GLUMAC, izljevene od stakloplastike, imali smo priliku i testirati.

Pa ni guma koja je većim dijelom bila zastupljena u sastavu tkanine od koje su se nekada radili tubusi, to odavno nije. Danas se u izradi gumenjaka koriste moderni višeslojni materijali koji u središtu imaju čvrstu tekstilnu strukturu, a laminati su im posloženi prema ciljanim karakteristikama koje se žele tim materijalom postići.

U diskusijama o vrstama materijala često se mogu susresti pojmovi kao što su Nitryl, Valmex, Heytex, Decytex, Polyethylen, Polychrloroprene,… Prvi se odnose na neke od proizvođačkih naziva laminiranog PVC platna za izradu tubusa, a posljednja dva na neke od slojeva hypalona.

Uz PVC i hypanol, zadnjih se godina za izradu tubusi koriste i materijali u čijim laminatima prevladava poliuretan. Poliuretan ima odlične kemijske karakteristike, naglašenu postojanost prema hidrolizi i starenju te je dosta otporan je na mikroorganizme, razrijeđene kiseline i lužine.

Cijene gumenjaka u velikom ovise o materijalu od kojeg su mu izrađeni tubusi, a što je gumenjak manji razlika u cijeni proporcionalno je veća. PVC je jeftiniji od hypalona, a poliuretan je najskuplji. Otprilike u tom odnosu se kreću i njihove karakteristike, odnosno, otpornost pojedinog materijala.

Različita PVC platna imaju različite karakteristike, kvalitetu i cijenu, međutim, neke generalne značajke su im dosta izjednačene. Hypalon i PVC su približno slično otporni na abraziju i kidanje, s tom razlikom da je PVC nešto otporniji kod trljanja i slabijeg grebanja, a hypalon na snažnije ogrebotine. Sve ostale karakteristike idu u prilog hypalonu, što podrazumijeva i prosječno duži vijek trajanja. Poliuretan je u svim karakteristikama otporniji i od hypalona, a time i još dugovječniji.

Činjenicu da PVC platna reagiraju na toplinu mnogi proizvođači koriste kod izrade tubusa i šavove spajaju termičkom obradom, strojnim varenjem, a takav spoj u pravilu je višestruko čvršći od samog materijala. Uvaženo je mišljenje kako je varenje neophodno i kod servisiranja ovakvih tubusa, međutim, to nije točno, a tu zabludu pobija već činjenica da neki proizvođači tubuse od istog materijala proizvode ručno, lijepljenjem.

Tubusi od hypalona lijepe se i sklapaju isključivo ručno, što jedni smatraju manom, a drugi prednošću. Jednima je to sigurniji, a drugima slabiji spoj, međutim, ni kod hypalona ni PVC-a kvaliteta spoja ne ovisi o tehnologiji, nego o kvaliteti rada. Poliuretanska platna mogu se i lijepiti i variti.

Bez obzira od kojeg su materijala izrađeni i premda su formirani kao jedinstveni dio, tubusi gumenjaka se radi veće sigurnosti izrađuju iz više komora, a membrana između dviju komora najčešće je ravna pregrada izrađena od istog materijala kao i tubus.

Proizvođači koji svojim gumenjacima žele naglasiti faktor sigurnosti ove membrane izrađuju u konusnom obliku izduženog stošca. Kada se neka komora probije ona gubi tlak, ali tlak iz susjednih komora u njenom prostoru napuše membrane i probijenoj komori povrati formu, a time i dio uzgona. Naravno, kako bi ovo sve dobro funkcioniralo komore je potrebno pravilno napuhati.

Komore tubusa, bez obzira na izvedbe membrana koje ih dijele, napuhuju se naizmjenično i postepeno, tako da im tlakovi u komorama budu izjednačeni. Imajući u vidu kako na suncu tlak u komorama raste, potrebno je biti oprezan i ne prepumpati ih, naročito ukoliko komore nemaju ugrađen sigurnosni ventil. Tlak u komorama obično se kreće između 0,18 i 0,22 atm.

Prilikom pumpanja tubusa nije dobro koristiti kompresore velikog kapaciteta ili ronilačke boce, jer je veliki protok zraka teže držati pod kontrolom, a s ronilačkim bocama to nije ni ekonomično. Za pumpanje gumenjaka dužine oko pet metara i tubusima prosječnog promjera pedesetak centimetara potrebno je oko 2400 litara zraka, što je puni kapacitet jedne dvanaest litarske ronilačke boce.

Najkritičnije mjesto na tubusima je ono gdje su oni u kontaktu s krmenim zrcalom, a naročito kod gumenjaka s mekanim dnom. Ovdje su opterećenja i vibracije najizraženije i kvaliteta ovog spoja je izuzetno bitna, a i servisiranje ovog dijela je najkompliciranije. Na gumenjacima s čvrstim dnom ovaj je spoj upravo zbog toga često razvučen na dosta veliku površinu.

Već ta činjenica dovoljan je razlog da se na gumenjake ne ugrađuju snažniji ili teži motori od onih koje preporučuje proizvođač. Drugi razlog svakako je faktor sigurnosti jer osim što se težim motorom pomiče težište, trup svake brodice ima ograničen odnos brzine, hidrodinamičkog uzgona i stabiliteta.

Raditi podjelu gumenjaka, na one s krutim ili mekanim dnom, radne i profesionalne odvajati od onih za sport i razonodu ili ih dijeliti na pomoćne i autonomne brodice, dosta je nezahvalno. Nekada su postojali samo vojni i civilni gumenjaci i ta podjela je bila jednostavna. Vojni gumenjaci opremani su prema potrebama posla kojeg su obavljali, a civilni su bili uglavnom manje pomoćne brodice mekanog dna, koje su se dale lako složiti i nisu oduzimale značajan prostor na brodu.

Izbor gumenjaka danas je izuzetno velik, od brodica na vesla, tek nešto dužih od jednog metra, sve do doslovno pravih manjih jahti, a neku striktnu podjelu u ovoj lepezi modela vrlo je teško odrediti, ponekad i nemoguće. Uvođenjem gumenjaka s čvrstim dnom otvorile su se i nove mogućnosti razvoja ovih plovila.

Kada se jedan model pokaže kao kvalitetna profesionalna brodica, proizvođač vrlo brzo ponudi i njegove verzije za sport i razonodu, a razlikuje ih samo luksuz opremljenosti. Gumenjaci se sve češće nude u osnovnoj verziji, a izvedbu konzole, sjedala, gavuna, roll-bara, skala, vjetrobranskog stakla i sve ostale opreme kupac bira između cijelog niza ponuđenih alternativa. Ponekad se u takvoj ponudi lako zbuniti.

Prilikom odluke o kupnji prve brodice za razonodu i rekreaciju gumenjak je često barem jedna od ozbiljnih opcija. Nije to ni čudno, jer su takva plovila u usporedbi sa sličnim plovilima druge gradnje dosta stabilnija i sigurnija, imaju bolje manevarske sposobnosti, laganija su i jednostavnija za kopneni prijevoz, veće su nosivosti i generalno osjetno jeftinija, a svi ti elementi izuzetno su bitni svakome tko kupuje svoje prvo plovilo.

Možda ni jedan tip plovila ne doživljava takav tehnološki razvitak i raznolik dizajn kao gumenjaci, pa je na neke je detalje svakako potrebno obratiti pažnju jer oblik, izvedbu i materijale tubusa potrebno je optimalizirati s namjenom i načinom korištenja.

Mali gumenjaci koji se drže složeni u gavunu kokpita, prevoze u portapaku automobila ili čak nose u ruksacima, svakako trebaju biti što laganiji. Nekima je dno učvršćeno pajolama, a nekima se to postiže napuhivanjem komora na dnu. Platna od PVC-a manje su težine, ali su i osjetno jeftinija, što na ovolikim plovilima dobrim dijelom utječe na ukupnu cijenu.

Gumenjak kao pomoćna brodica često se koristi i kada veličinom nije praktičan za podizanje na palubu. U odnosu na druge pomoćne brodice gumenjaci su laganiji, stabilniji i manje uronjeni u more, dakle, dosta pogodniji za tegljenje. Osim toga, mekani tubusi prislonjeni uz trup broda sigurno ga neće oštetiti.

Kod gumenjaka srednjih veličina većina kupaca preferira hypalon, premda moderni PVC materijali, naročito deblji, imaju prilično sličnu otpornost, ali su ipak jeftiniji. Onima koji gumenjak relativno slabo koriste nabavna cijena je svakako prioritetni faktor kod odabira modela.

Gotovo u pravilu, osim kod onih baš promašenih modela, gumenjaci manje uranjaju i stvaraju manji otpor, pa maksimalne brzine postižu s manje angažirane snage nego li slična plovila izrađena od klasičnih materijala. Duboki V kobilice, bez obzira da li je podvodni dio od krutog materijala ili platna rastegnutog napuhanom kobilicom, u kombinaciji s bočnim tubusima pruža odlične manevarske sposobnosti i udobnu plovidbu, pa i po teškim uvjetima na moru.

Hypalon i poliuretan prikladniji je za izradu tubusa profesionalnih, radnih i inače većih gumenjaka koji se učestalo koriste. Oba ova materijala su dosta otporna, s time da poliuretan ima nešto bolje karakteristike, ali se deblji hypalon, onaj s dvostrukim tkanjem, još uvijek smatra jačim i trajnijim, pa se preferira kod izgradnje gumenjaka za spašavanje i onih namijenjenih u vojne svrhe.

Nakon konačne odluke o kupnji gumenjaka kupce najviše muči odabir modela. Često se događa da budući kupac isproba gumenjak nekog poznanika, u njemu prepozna kako je upravo to ono što želi i sebi kupi isti model. Međutim, ponuda je izuzetno raznolika, od vrste materijala, namjene, nivoa opremljenosti, oblika, izgleda, brzina, maritimnih mogućnosti te kao rezultat svih tih specifičnosti, svakako i cijena.

Ipak, najvažniji detalj kod kupnje gumenjaka svakako je jasna vizija njegove namjene i realnih mogućnosti korištenja, ali ponekad je potrebno obratiti pažnju i na specifičnosti plovnog područja u kojem će se koristiti. Već time definirane su njegove približne dimenzije, osnovnu opremu i materijal tubusa.

Univerzalnih modela nema, međutim, neki modeli su jako dobro razrađeni i podjednako su dobri za prijevoz, uzobalno krstarenje, sport ili ribolov, pa čak i pogodni za neke profesionalne svrhe. Uglavnom se nude u osnovnoj verziji, a željene specifičnosti mogu se postići ugradnjom dodatne opreme.

Veći gumenjak ne mora nužno imati i bolje karakteristike od manjeg, kao što ni renomirani proizvođač ne mora uvijek imati bolji model od nekog manje poznatog. Naravno, svjetski poznat proizvođač pazi na svoj ugled i dobro ispita proizvod prije nego li ga ponudi tržištu, što manji proizvođači sebi teško mogu priuštiti i utoliko je njihov odabir riskantniji.

Ipak, nakon testa pojedinih modela azijskih i afričkih proizvođača ugodno smo se iznenadili i uvjerili kako karakteristikama bitno ne zaostaju za nekim modelima velikih brendova, odnosno, kako omjer cijene i kvalitete ide njima u prilog. U svakom slučaju, ako je to ikako moguće, a tu opciju pružaju gotovo svi distributeri, prije konačne odluke o kupnji bilo bi dobro gumenjak isprobati.

Boja tubusa nije nimalo zanemariva stavka, a danas svaki proizvođač nudi barem nekoliko varijanti. Na tubusima se često sjedi, preko njih ulazi ili izlazi iz mora, na njih naslanja ili u prolazu dodiruje, a svijetle boje upijaju manje topline i na dodir su dosta ugodnije, dok kontakt sa crnim tubusom izloženom suncu može biti vrlo neugodan. S druge strane, mrlje i ostale nečistoće je teže ukloniti sa svjetlijeg tubusa, a na tamnijem su teže uočljive. Najoptimalnije rješenje je negdje u sredini, a odabir nijanse je stvar ukusa.

Površina PVC-a, hypalona i poliuretana je dosta glatka i kada se smoči zna biti klizava, pod nekim okolnostima i opasna, pa se na gornje površine tubusa često postavljaju gumene naljepnice. Kako bi se ovo izbjegli, neki proizvođači nude varijante s tubusima koji u završnom sloju imaju tekstilnu strukturu i nisu skliski ni kada se smoče.

Odabir motora također je vrlo bitan. Optimalna snaga motora ovisi o namjeni plovila, ali nikako ne bi trebala biti veća od preporuke proizvođača. Marka motora također je individualna stvar, međutim, kod odluke svakako vodite računa o servisnoj podršci.

Dosta je onih koji smatraju da ugrađeni motori nisu adekvatni za gumenjake, premda za to nemaju nikakav valjan argument. Gumenjak ima dosta bolju nosivost od ostalih plovila sličnih dimenzija, a krmeni prostor strojarnice na većim gumenjacima s vanbrodskim motorom najčešće je teško dostupan i slabo iskoristiv.

Bez obzira na oblik, veličinu, izvedbu, namjenu i materijale od kojih su izrađeni tubusi, nedovoljna briga vlasnika najveći je neprijatelj gumenjacima. Kao i sva ostala plovila tako je i njih potrebno redovno i savjesno održavati.

Zabluda je kako gumenjake koji će u moru boraviti samo tri do četiri tjedna nije potrebno zaštititi antivegetativnim premazom jer u nekim uvjetima dovoljno je i desetak dana da obraste travom, ali i školjkama. Na plastičnom dnu to je možda i manji problem, međutim, kada se školjka uhvati za tubus, bez obzira da li je od PVC-a, hypalona ili poliuretana, površinski će oštetiti materijal, a njeno skidanje može se dosta iskomplicirati.

Podvodni dio plastičnog dna premaže se intonkom za plastiku, a gume tubusa specijalnim, nešto elastičnijim intonkom. Ukoliko ipak niste stavili intonak, onda je dobro barem svako nekoliko dana zaroniti i dno lagano prebrisati abrazivnim dijelom spužve za posuđe, tvrdom krpom ili vrećom za krumpir, tek toliko da se ukloni sluz koja je preteča algama.

Gumenjacima koji će duže boraviti u moru dobro je na dijelu tubusa koji je u kontaktu s morem, prije prvog nanošenja intonka, nalijepiti još jedan sloj materijala od kojeg je tubus izrađen. Ovako je tubus preventivno zaštićen, a eventualno odstranjivanje školjki manje rizično. Ljepljenje ovog sloja, a neki ga proizvođači ugrađuju već u izgradnji, dobro je iz još jednog razloga koji ćemo kasnije spomenuti.

Tijekom sezone gumenjak je dobro što češće ražentavati, najbolje nakon svake plovidbe i svakog nevremena na kojem je izložen posolici jer kombinacija soli, vlage i sunca nagriza svaki materijal. Mrlje od goriva i slabija zaprljanja najbolje je odstraniti odmah, sapunicom ili blagim deterdžentom i dobro isprati vodom. Agresivne deterdžente i kemijska otapala svakako treba izbjegavati. Kako bi tubusi zadržali ugodan izgled, ali i njihovo čišćenje bilo jednostavnije, dobro je povremeno premazati ih odgovarajućim silikonskim premazima.

Gumenjake koji se zimi ne koriste potrebno je izvaditi na kopno, a po mogućnosti čak i uskladištiti.

Bez obzira od kojeg je materijala gumenjak izrađen, nakon vađenja iz mora podvodni dio je potrebno odmah očistiti, jer svako odgađanje će ovaj posao učiniti samo težim. Pogrešno je mišljenje da se osušene alge lakše uklone. Lakše se skidaju samo sasušeni listovi algi, a za skidanje osušenog korijena potrebno je više struganja, što samo više oštećuje površinu tubusa. Mehaničko uklanjanje školjki dosta je rizično pa se to obavlja drvetom, plastičnom špatulom ili nekim sličnim mekšim materijalom. Korištenje solne kiseline za uklanjanje ostataka školjki ovdje je vrlo rizično, a naročito kod tubusa od materijala s PVC-om. Solna kiselina, i to krajnje razblažena, koristi se samo tamo gdje bi se brušenjem učinila veća šteta, a i to u ograničenom području uz brzo i obilato ražentavanje.

Čišćenje pomoću visokotlačne pumpe je najjednostavnije, međutim, potrebno je biti oprezan na mjestima gdje su tubusi spajani. Vrlo lako, i ne tako rijetko, dogodi se da pod jakim pritiskom spoj jednostavno odlijepite, naročito na krmenom spoju, gdje se ravne linije tubusa lijepe s konusnim ili polukružnim završecima.

Ovaj spoj je inače i u plovidbi najugroženiji, pa je dobro da je zahvaćen većom površinom ili dodatno pojačan. Popravak je dosta delikatan i  najbolje ga je dati profesionalcu, a trošak popravka može biti od 50 pa sve do 500 eura, ovisno o veličini oštećenja. Ranije spomenuto pojačanje dodatnim slojem gume u podvodnom dijelu prekriju i ovaj spoj i odlično ga štite, a i preventivni radovi su znatno jeftiniji.

Nakon čišćenja podvodnog dijela cijeli gumenjak dobro i obilato ražentajte, najprije izvana, a zatim posebno pažljivo i iznutra. Naravno, prethodno skinite čep s krme, a ukoliko gumenjak ima dvodno i taj čep. Ukoliko se iz dvodna iscijedilo nešto mora, uvucite gumu i slatkom vodom i to isperite. Nemojte se brinuti za vlagu, jer čepove ćete ionako vratiti tek dogodine prije porinuća. Sve gavune prethodno ispraznite, pa i njih dobro isperite slatkom vodom. Gavune koji su zbog odlaganja vlažne opreme tijekom sezone poprimili neugodan miris, potrebno je temeljitije oprati, a u težim slučajevima koristite razblaženi ocat.

Gumenjake kojima je spoj dna i tubusa teško dostupan, a naročito one kojima je dno mekano i imaju pajole, potrebno je malo izdušiti kako bi se i ta mjesta mogla isprati. Zrnca pijeska su mala, ali vrlo oštra, a zarobljena u ovom prostoru mogu trenjem oštetiti površinske slojeve. Stoga je preporučljivo redovno čišćenje i ražentavanje ovakvih mjesta.

S pokretnu opremu koja nije neophodna najbolje je preko zime ukloniti s broda u nekakvo sigurno i suho skladište, naročito tekstil i konope. Bimini je poželjno demontirati, a njegov tekstil, zajedno s ostalom opremom, ostaviti neko vrijeme da se dobro namače u toploj, zatim obilato ražentaju u hladnoj vodi i stave na sušenje.

Posebnu pažnju obratite na britvele i bravice portela gavuna. Na gumenjacima se one često rasklapaju, pa ako je potrebno sanirajte ih ili pribilježite u spisak proljetnih radova, ali ih barem podmažite. Dobro podmažite i ručice komandi motora, a eventualne sanacije priključite spisku za proljeće.

Metalne dijelove od inoksa također polirajte i zaštitite specijalnim sredstvima kojih danas ima na tržištu. Ukoliko ništa drugo barem ih nakon poliranja premažite tekućim deterdžentom za posuđe, jer se pokazao kao odlično rješenje za zaštitu inoksa.

Sve više gumenjaka ima i nekakvu platformu za sunčanje, a one su u pravilu prekrivene jastucima s vinilnim navlakama. Većina jastuka se može ukloniti s brodice, a oni na sjedalu kormilara najčešće su pričvršćeni uz sjedalo. Bez obzira da li ostaju na brodu ili će se preko zime uskladištiti, sada zahtijevaju tretman.

Izlaganje suncu, isušivanje uljem za sunčanje, solju i znojem, otvrdnu vinilnu navlaku i čine je krtom, stoga je dobro i tijekom sezone redovito je prati blagim deterdžentom za posuđe, dobro ražentati i kada se osuši premazati petrolejskim gelom, vazelinom. Eventualne pukotine na oštećenoj navlaci lako se šire, a oštećena navlaka vrlo brzo će oštetiti i početi kopati spužvu. Potrebno ih odnijeti tapetaru na servis, a ako će se još neko vrijeme zadržati na brodu, tada barem zaštititi, najbolje samoljepivim dakronom ili barem flasterom iz kutije prve pomoći. Brtve ispod sjedala i poklopaca portela, kako bi sačuvale elastičnost, premažu se vazelinskim uljem.

Gumenjaci s ugrađenim motorima više nisu rijetkost, a svaki gumenjak s imalo jačim motorom, ugrađenim ili vanbrodskim, ima i ugrađen tank goriva. Tank goriva dizel motora potrebno je preko zime držati punima, kako se u njemu ne bi stvarala kondenzacija, a tankove benzinskih motora potpuno isprazniti, očistiti i ostaviti otvorene. Na motorima koji imaju filtere-separatore za odvajanje eventualne vode iz goriva, potrebno je ispustiti vodu.

Gotovo svi gumenjaci na vanjskom porubu imaju nalijepljen bokobran od tvrde gume, a oštećenja nastala tijekom sezone najčešće su na njemu. Procijenite da li je stanje bokobrana zadovoljavajuće i za sljedeću sezonu, a ako nije bokobran obavezno promijenite, barem u širem pojasu oštećenja. Stari bokobrani relativno lako se skidaju, a modernija ljepila znatno čvršće drže i prilikom skidanja guma bokobrana se uglavnom trga u manje komade. Prilikom skidanja potrebno je koristiti fen, što može biti dosta delikatno, pa je najbolje da i ovaj posao povjerite profesionalcu.

Gumenjaci s mekanim dnom imaju pajole, koje su često samo uglavljene između tubusa, pa trenjem mogu oštetiti tubuse. Ukoliko pajole nisu kvalitetno uglavljene bilo bi dobro i na ovom spoju nalijepiti dodatni sloj gume.

Neke manje popravke možete obaviti i sami. Za provjeriti gdje gumenjak duši, pinelom pripremite gustu sapunicu i premažite prvo ventile, a zatim sva sumnjiva mjesta. Mjehurići otkriju i najsitnije rupe. Pronađene rupe označite vodootpornim flomasterom, a ukoliko se mjehurići pojavljuju uz rub zaštitne trake, za uklanjanje trake potrebno je koristiti fen, a taj posao možda je bolje povjeriti profesionalcu s više iskustva.

Kao zakrpu nabolje je koristiti isti materijal od kojeg je izrađen i gumenjak, po mogućnosti i iste boje. Izreže se zakrpa, dovoljno šira od rupe, i njome označi površina koja će biti prekrivena. Zakrpa i označena površina se izbruse, očiste, odmaste razrjeđivačem i premažu tankim slojem dvokomponentnog ljepila za gumu. Površinu zakrpe dobro je premazati i dva puta. Kada se ljepilo površinski osušilo i više se ne lijepi na dodir, zakrpa se prilijepi na označeno mjesto.

Metalnom pločicom, tupih rubova i vrhova, ili sličnim alatom izbijaju se eventualni zračni mjehurići cijelom površinom. Pritiskom izbijačem, zakrpa se cijelom površinom čvrsto prilijepi za brodicu. Eventualno istisnuti višak ljepila odmah očistiti  razrjeđivačem. Neki ovdje koriste talk, međutim, to nije potrebno. Na isti način možete zalijepiti i odlijepljene ručke ili nosače opreme. Ukoliko su samo djelomično odlijepljeni, potpuno ih odvojite od tubusa, dobro obradite vratite ponovno na isto mjesto.

Stare dotrajale ventile najbolje je zamijeniti. Kod plastičnih ventila to nije problem jer im nosač na tubusu ima navoj. Prilikom vraćanja ventila potrebno je pripaziti da se pritezanjem ne ošteti guma. Kako bi se smanjilo trenje prilikom pritezanja, sapunicom se premaže površina na koju ventil naliježe.

Problem je sa starim ventilima, naročito s aluminijskim. Ukoliko oni zapeku uopće se nemojte zamarati njihovim skidanjem. Zovite profesionalca koji će ih potpuno ukloniti, rupu sanirati, a komori istog tubusa otvoriti novi ventil. Cijena ovakve zamjene ventila je oko 50 eura.

Pritisak zraka u tubusima dobro napuhanog gumenjaka je 0,22 bara, a kada se skladišti pritisak je dobro smanjiti na 0,15 bara. Gumenjak koji će ostati na otvorenom dobro je prekriti ceradom, kako bi se preko zime zaštitio od meteoroloških neprilika.

Ukoliko se gumenjak potpuno ispuše i skladišti, treba ga zarolati tako da se ne stvaraju nikakvi pregibi. Skladište treba biti suho i ne s previše niskim temperaturama. Kod skladištenja treba pripaziti na još jedan maleni detalj, miševe, pa ga je možda najbolje držati napuhanog i podignutog uz plafon skladišta.

Na tržištu se nude i posebna sredstva za čišćenje i zaštitu gumenjaka. Njihova upotreba, naročito kod hypalona i poliuretana nije neophodna, međutim, takvo sredstvo košta između 10 i 15 eura, a može se koristiti i nekoliko puta, što i nije veliko ulaganje za duži vijek trajanja.

Niti jedna brodica ne propada tako brzo kao zapušten gumenjak, njegov vijek trajanja u prvom redu ovisi o brizi njegova vlasnika.

 

Tekst: Damir Višić