Kamo vas to vodi ovaj neobični brevijar „za ljude i brode s mora“? Jer brevijar ima i jedno manje poznato značenje, to je molitvenik, uopćeno shvatite neovisno o religioznim opredjeljenjima, nego jednostavno priručnik s kojim tko zna što sve možete izmoliti. Možda i da na vašem putu ne bude nevere, oluje ili posebno za jedriličare – niti bonace!
Preplovili ste vjerojatno kanal između obale, kopna i otoka Brača, a onda ste od Supetra u koji stižu svi mogući trajekti, skrenuli na jug niz sjevernu obalu otoka Brača. I niste vi slučajno ušli u Pučišća. Jer prije toga mogli ste uploviti u prekrasno mjesto Splitska, a onda u takoreći gradić Postira, sve privlačna bračka mjesta s lukama i vezovima. Do rta na kraju te sjeverne obale otoka Brača imate još Pučišća i Povlja. A da se ne govori o ljepoticama od plaža među kojima je i Lovrečina. Ili cijeli jedan zaljev prije Povlja koji zovu Crna luka.
A zašto ste uplovili baš u Pučišća? Sigurno niste zbog Notre Dame. Većina ih tamo uplovljava jer je to nevjerojatno zaštićena luka. Ali nema baš previše vezova. Sprema se prava marina u jednom od rukavaca. E to je prednost. Uvala s mnogo rukavaca. Kad uplovite, možete ravno do dna gdje se sprema ta marina, ali možete prije toga skrenuti desno pa ravno do dna velike vale u kojoj nije mjesto nego pravi grad, reklo bi se da je tu barem neki mali Trogir.
I nakon što uplovite, vi ste u dijelu koji je sasvim zaštićen jer kako ste na sjeveru otoka, najopasnija je bura, a vi uplovljavate duboko u otok i onda naglo skrećete desno u dno mjesta gdje više ne puše ništa.
To znaju dobro nautičari i ljudi s mora. Međutim, ima još jedan razlog. Pučišća su izuzetna i kad se iskrcate na rivu. To je najbjelji kamen koji ste ikad vidjeli. To je kamen, onaj poznati brački kamen, za koji se zna da je od njega građena i Dioklecijanova palača u Splitu, a građena je čak i Bijela kuća u Washingtonu pa sad tko to ne bi volio vidjeti.
Ma opet, koga briga za kamenje, svakome je draže malo sunca i mora, ljubavi u nevjerojatno bistrom, duboko plavom, modrom u svim nijansama takve boje mora s neočekivanim tirkizom, zelenkastim bistrinama, jer i tome zapravo doprinosi kameno okružje tipično za Pučišće.
Onda dalje taj kraj tek iščekuje svoju prvu ozbiljnu marinu u jednom od rukavaca goleme vale, koja vijuga tako da još nije toliko do kraja sve napučeno. Iako, obično četvrtkom tu se uz rivu usred mjesta vežu goleme jahte i to u dva-tri-četiri reda pa sve trešti i bliješti od glazbe i spektakla svjetla, ma nevjerojatno…
Sad što tu još fali? Pučišća su ludilo, jer su daleko, relativno nisu blizu Supetra, baš grada koji je na Braču u funkciji Splita. A nisu daleko ni od Bola koji je opet u nekoj vrsti vreve i funkcije Splita. Jer zamisli, i Split sve više sliči Bolu nego samome sebi. Turizam je grana profita svakome, i domaćinu, i gostu, a i uloge se znaju obrnuti kroz sezone, pa u stvari svi ti domaćini koji su zaradili, na kraju odu vlastitim gostima u goste pa na neki način sve im vrate. Pošteno! Turizam kao ravnopravnost profita.
Ali Pučišća nisu u toj razmjeni. Nije da su zaboravljena, ali drže se svoje kulture, povijesti, tradicije, zanata i običaja tako da (još) nisu izgubila identitet ni korijene, nisu se utopila (još) u nezadrživi „napredak“ čovječanstva koje se utapa u vlastitoj odluci da u svakome jutru, večeri, mora profitirati, ne smije propustiti niti cent, lipu…
Pučišća vjerojatno žive svoja posljednja ljeta onako kako bi Pučišća (i sve njihove prošlosti) upravo i htjela. Još nemaju veliku tiražu/nakladu nego bi se možda moglo reć da je to mjesto koje bira publiku. I goste. A zašto? Zato što je samo po sebi takvo. Jer je i od takve kulture tradicije i povijesti.
Pa tko je vidio ić’ u klesare?! Ili bavit se nekakvim skulpturama. Od kamena. I tako vrijednog kamena. Pa kako ćeš to prodat sve po osam? Eno ih stižu s najdaljeg Istoka i pućiško kamenje za suvenire, pepeljare itd. stavljaju u „ruksak“. A kad smo se nakon ove reportaže vraćali trajektom u Split, brod je skoro potonuo pod teretom golemih šlepera na kojima je pisalo „Avorio“, pa razveseli „Veselje“, a gdje su „Sveti Petar“, „Sivac“…
Pučišća nisu sve po osam. I nije to za masovni turizam. Pa ipak, vraćajući se iz Pučišća vijugavim uskim bračkim cestama, imate velikih problema s konvojima turističkih autobusa koji idu tamo, i to da bi posjetili cijeloj Europi i Svijetu poznatu pučišku Klesarsku školu, mjesto s referencama jedne Sorbone.
Dolaze turisti sa svih strana vidjeti kako nastaju kipovi, skulpture u kamenu, autentičnom materijalu s tog istog mjesta. Čovjek i kamen klesali su povijest stoljećima, povijest tog podneblja. Ma je li to moguće? Pa tu ima i običnih ljudi i turista koji uđu u školu klesanja i gledaju kako učenici klešu, čekić i klin na prvi pogled, a nisu to zidari, iako jesu, ali zidari koji stvaraju žive oblike u kamenu.
Pa kakvo li je to čudo? Ima tu još. Jer lako je za turiste, nego dolaze i učevni ljudi. Stručnjaci. Održavaju se simpoziji, stručni skupovi, pusti znanstvenici drže predavanja.
A eto malo pomalo saznate svašta i onda tko ne bi u Puščišća. Čim uđete u gradić, izgleda vam kao da ste ušli u neki dio Dubrovnika koji ste zaboravili vidjeti. Sve je čisto, bijelo, kameno.
Tradicija je takva da se Europa klanja pred tom školom. I sad vam slijedi glavni odgovor. Pučišća su se među prvima javila kad je planula Notre Dame. Zbog te tradicije. Zbog osjećaja odgovornosti, zbog svog poziva koji ne radi za dobit na ćevapima, zbog toga što su sve i po genima umjetnici ili barem su onako priučeni genijalci, sami stvoreni i školovani, a da se ne govori koliko je tu izraslo znanstvenika…
Znači to je mjesto koje čovjek mora doći vidjeti kako bi se sjetio u ova današnja vremena da ima i toga, te plemenitosti okrenute dobru i stvaralaštvu a ne rušenju. Zato je njih uznemirio požar u Notre Dame, to je njihova Notre Dame, oni tako razmišljaju, jer su za to i predodređeni, pa čak da ništa i ne pomognu, ali njihova reakcija jedne male a tako velike klesarske škole pomakla je cijeli svijet i cijelu Hrvatsku.
Odmah su stigle podrške i potpore jer Hrvatska ima masu stručnjaka, nisu to samo Pučišćani kojih danas ima jedva tisuću u broju stanovnika.
Srednja Dalmacija je milijardu stvari za vidit, kušat, omirisat, obljubit, spavat barem jednu noć, oplovit, ubrat, slikat, nacrtat, fotografirat, „kopipejstat“, odnit sa sobom doma, ili možda čak i odustat od svega toga šta je previše komplicirano, pa je jednostavnije ostat, oženit se ili udat, možda niti to, nego kupit kućicu i više se nikad ne vratit tamo di ništa nije tako lipo ka srce Dalmacije! Sigurno ćeš doći ponovno. Zato treba pomoći Notre Dame. Jer zašto ste je dolazili vidjeti ponovno? Ona vas sama vuče da još jednom uz Nju kušate nešto, bacite sidro, zaplivate u moru uspomena, zagrlite se i sve zaboravite!
Notre Dame gori u vama i kad je ugasite.
Tekst: Elizabeta i Mario Garber, foto: Garber media