Biološka raznolikost jadranske ihtiofaune (2)

Danas smo svjedoci promjena koje se zbivaju u jadranskoj ihtiofauni u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Mnogobrojne vrste su po prvi puta zabilježene u Jadranskom moru, ali je uočeno i povećanje brojnosti prethodno rijetkih vrsta, poglavito onih toploljubnih čije se prisutstvo do sada vezivalo isključivo za južni Jadran, a sada se mogu naći i u sjevernijim dijelovima.

Postoji nekoliko razloga povećanja broja nalaza novih vrsta riba u Jadranskom moru. Nedovoljno istražena ihtiofauna u dubokom južnom Jadranu i povećana učestalost istraživanja, uz primjenu novih i primjerenijih alata za lov na velikim dubinama, razlozi su tek nedavnog otkrivanja novih vrsta za Jadran, kao što su Lepidion lepidion, Coelerinchus mediterraneus (novoopisana vrsta za zoologiju), Cataetyx alleni, Bathypterois dubius, Melanostigma atlanticum, Valenciennelus tripunctulatus i Facciolela oxyrhyncha. Tek nedavno riješeni sistematski i taksonomski statusi nekih vrsta te njihovo prijašnje pogrešno određivanje  dovele su do njihova naknadnog uključivanja u popis jadranskih riba. Primjerice, Vanneaugobius dolffusi prethodno je bio određen kao V. pruvoti, Apletodon incognitus kao Apletodon dentatus ili Diplecogaster bimaculata. Jedan od razloga su i potvrđeni raniji nalazi, pa su primjerice Pampus argenteus, Alectis alexandrinus te Salaria basilisca dugo vremena čekali svoje pravo određivanje u ihtiološkim zbirkama Zagreba, Genove i Beča. Nove tehnike i metode istraživanja (uzorkovanja, odnosno sakupljanja), poglavito na teško dostupnim staništima, isto kao i istraživanje in vivo pridonijeli su otkrivanju pojedinih kriptobentičkih vrsta (primjer: Gobius kolombatovici). Promjene u klimatskim i hidrografskim procesima u posljednje vrijeme vjerojatno su odgovorne za upliv nekih novih vrsta riba u Jadran, kao što su Caranx crysos, Lagocephalus lagocephalus i Mycteroperca rubra. Također, važno je spomenuti da su klimatske promjene vjerojatno jedan od razloga upliva većeg broja lesepsijskih migranata u Jadran u posljednje vrijeme, iako je njihovo prisutstvo u Sredozemnom moru ipak prvobitno antropogenog uzroka, tj. posljedica izgradnje Sueskog kanala. Među ostalim pojavama bitno je istaknuti mogućnosti aktivnog unošenja novih organizama putem bijega iz marikulture (Pagrus major), putem balastnih voda (Elates ransonnetii) ili putem nekog drugog načina povezanog s ljudskom djelatnošću (bijeg iz akvarija, unos putem dalekomorske flote).

Lagocephalus lagocephalus – oceanska četverozupka

U današnjem modernom dobu se oko 80% svih potrepština u svijetu prevozi brodovima, i pri tome treba naglasiti da je organizacija temeljena i na činjenici da brod nije uvijek nakrcan teretom, i da se veliki dio putovanja obavlja u „praznom hodu“, odnosno u plovidbi prema luci ukrcaja. Zbog ravnoteže, pokretljivosti i stabilnosti, brod nikada ne smije niti može ploviti prazan, već umjesto tereta mora nakrcati balast. Pojavom čeličnih brodova počinje se koristiti vodeni balast, dakle more u tankovima umjesto prijašnjeg pijeska ili kamena u skladištima. Danas je dobro poznato da je vodeni balast najznačajniji čimbenik ili vektor prijenosa različitih vrsta alohtonih (stranih, nedomicilnih) organizama, pri čemu se vrlo često koriste izrazi „biološka invazija“ ili „biološko onečišćenje“ izazvano tzv. „unesenim“ stranim ili egzotičnim vrstama. Smatra se da u današnjim uvjetima oko 80.000 brodova godišnje prenese oko 12 milijardi tona vodenog balasta, a u njemu se nalazi preko 4500 različitih vrsta organizama, te da se dnevno svjetskim morima prenosi oko 3000 različitih planktonskih vrsta. U vodenom se  balastu mogu naći predstavnici velikog broja morskih taksona, od raznih vrsta algi, preko praživotinja do riba. Na ovaj način se putem brzog prebacivanja u velikim zapremninama značajno povećava mogućnost da se sva mora, poglavito ona zatvorena poput Sredozemnog i Jadranskog, sve češće „obogaćuju“ novim alohtonim vrstama. Različiti bazeni u Sredozemnom i Jadranskom moru značajno se razlikuju po svojim okolišnim čimbenicima, i to bi zapravo trebao biti kritičan čimbenik za preživljavanje i uspostavljanje  većih populacija stranih vrsta. Vrste različitog porijekla imaju veće mogućnosti preživljavanja ukoliko u novom ekosustavu naiđu na ekološke prilike koje su slične njihovom porijeklu. Tako bi na primjer suptropskim i tropskim vrstama odgovarale ekološke prilike u istočnom dijelu Sredozemnog mora, a vrstama umjerenih područja i borealnim vrstama ekološke prilike u sjevernijim dijelovima Jadranskog mora. Prirodni ekosustavi koji su karakterizirani manjom bioraznolikošću i višim trofičkim stupnjem, podložniji su utjecaju stranih vrsta nego oni na otvorenom moru i u oligotrofnim ekosustavima. Većina lučkih područja izložena je snažnim donosima vrsta s brodova, a lagune i plitke obalne zone s akvakulturnim postrojenjima mogu biti žarišta sekundarnom unosu stranih vrsta koje su donesene brodovima. Lagune u najsjevernijim područjima Jadranskog mora smještene su upravo u blizini velikih luka i predstavljaju idealna područja za strane vrste. Osnovni su načini prijenosa upravo preko brodskog prometa u ili iz sjevernojadranskih luka. U Jadranskom moru, kao i u drugim dijelovima svijeta, problem unosa nepročišćenih balastnih voda je prisutan već desecima godina, a spoznaja o opasnosti koju te vode predstavljaju za okoliš razmjerno je novijeg datuma, i tek kada su se pojedine zemlje suočile s velikim gospodarskim štetama i zdravstvenim problemima, problematici balastnih voda se počeo pridavati veći značaj.  Već je utvrđeno da se riblja jaja i ličinke mogu prenositi balastnim vodama i to na velike udaljenosti, a među njima posebice se ističu porodice glavoča Gobiidae te babica (slingura) Blenniidae.

Svrha popisa riba predstavljenog u ovoj knjizi je da se upotpuni posljednji popis jadranske ihtiofaune koji je objavljen 1996. godine. Tom popisu, koji broji 407 vrsta i podvrsta, dodano je 45 vrsta. U isto vrijeme, za 4 vrste glavoča navedene u popisu iz 1996. godine, pregledom i ponovnim razmatranjem utvrđeno je da se trebaju brisati s popisa. To su: Gobiosculus flavescens, Vanneaugobius pruvoti, Pomatochistus microps i Pomatochistus tortonesei. Trenutačni broj zabilježenih vrsta i podvrsta riba u Jadranskom moru iznosi 448. No, u ovoj brojci se kriju i one ribe čija je nazočnost u Jadranu zabilježena tek jednom, te je vrlo izvjesno da su u Jadran zalutale i ne predstavljaju stalnu sastavnicu jadranske ihtiofaune. Također, neke vrste se tek periodički pojavljuju, dok su neke toliko rijetke da se o njihovom statusu u Jadranu gotovo ništa ne zna. Dvanaest novih vrsta zabilježenih u Jadranu su „lesepsijski migranti“, čija je nazočnost u većini slučajeva potvrđena tek jednim primjerkom bez kasnijih nalaza, što upućuje na mogućnost da te ribe nisu u stanju uspostaviti populaciju u Jadranskom moru već s vremena na vrijeme možda posjećuju Jadransko more, s nalazima od svega nekoliko jedinki godišnje. Sedam novih vrsta je otkriveno u južnom Jadranu na velikim dubinama koje dosada nisu uopće bile istraživane, te se o njihovom statusu u Jadranskom moru jako malo zna. Također postoji nekoliko navoda o nalazima vrsta u Jadranskom moru koje nije moguće u ovom trenutku znanstveno provjeriti iako su objavljeni. Tako su, na primjer, na albanskom popisu riba navedene vrste za koje nemamo znanstvenu potvrdu da su stvarno pronađene u Jadranu (uopće se ne nalaze u znanstvenim popisima jadranskih riba). Naime radi se o vrstama Diplodus cervinus i Tetragonurus cuvieri koje se nalaze na popisu vrsta riba Albanije, ali bez ikakvih dodatnih podataka koji bi mogli potvrditi te nalaze. Sličan problem postoji s nalazom vrste Hyporhamphus affinis (Günther, 1866) (lesepsijski migrant) u venecijanskoj laguni koji je objavljen kao kratko priopćenje u časopisu „Bollettino del Museo civico di Storia Naturale di Venezia”. Vrsta nije u potpunosti opisana, zbog oštećenosti pronađene jedinke, kao H. affinis već kao Hyporhamphus sp. (većina utvrđenih osobina ukazuje da se ipak radi o vrsti H. affinis).  S obzirom na to, zasad ova vrsta ipak nije uvrštena na popis utvrđenih lesespijskih migranata za Jadransko more.

 

Na temelju određenih scenarija klimatskih promjena i njihovih utjecaja na oceanografska svojstva Jadranskog mora, moguće je prepoznati odgovore morskog ekosustava i ribljih bogatstava na klimatske promjene. Recentne promjene u kvalitativno-kvantitativnom sastavu jadranske ihtiofaune otvaraju mogućnost da klimatske promjene imaju snažan utjecaj na proširenje areala toploljubnih (termofilnih) vrsta (uglavnom prema sjevernom dijelu Jadrana) te time i na bioraznolikost jadranske ihtiofaune. Utvrđeno je da su nalazi toploljubnih riba bili povezani sa temperaturom Jadranskog mora čija su kolebanja bila u značajnoj korelaciji sa kolebanjima NAO-a (North Atlantic Oscillation Index). NAO je klimatski fenomen u Sjevernom Atlantiku koji opisuje fluktuacije razlika u atmosferskom tlaku na razini mora između Islandskog, koji je niski, i Azorskog, koji je visok.

 

Riba, kao poikilotermni organizam čija temperatura tijela ovisi o temperaturi vode u kojoj boravi, reagira na promjene u temperaturi što je i vidljivo kroz širenje areala toploljubnih vrsta prema sjevernijim područjima. Nalazi toploljubnih vrsta u sjevernom Jadranu pokazuju određeni trend. Prvobitno su zabilježene migracije malog broja odraslih jedinki, zatim je dolazilo do razmnožavanja jedinki te na samom kraju pojava ranih razvojnih stadija riba (jaja, ličinke, postličinke). Ovakvi trendovi su zabilježeni i u drugim područjima (Sjeverno more, Biskajski zaljev, sjeverozapadni dio Sredozemnog mora).

 

Neke od novopridošlih vrsta (na primjer lesepsijski migrant oštrozubi morski gušter Saurida undosquamis u nekim zemljama (posebice Turskoj) imaju i zapažen gospodarski značaj, jer se u znatnim količinama love koćom u Egejskom moru. Prema navodima albanskih ribara, čini se da je ova vrsta sve učestalija uz albansku obalu. U isto vrijeme ona je izraziti grabežljivac, a stoga je zanimljiv i nalaz vrste Equulites (Leiognathus) klunzingeri u Jadranu, ribe koja u Egejskom moru predstavlja glavnu hranu oštrozubog morskog guštera. U slučaju povećanja brojnosti morskog guštera u Jadranu, otvorit će se i mogućnost njegovog gospodarskog iskorištavanja u slučaju da šira zajednica uključujući i ribare prepoznaju njegov značaj.

Također treba spomenuti iznenađujući ulov strijelke skakuše Pomatomus saltatrix  u prosincu 2003. godine u Tarskoj vali (Istra) u količini od 1.5 tone.  Ova vrsta u tom području nije nikada bila zabilježena pa i ne čudi činjenica da je ribarima bila potpuno nepoznata vrsta. To je ujedno i najsjeverniji nalaz ove vrste u Jadranskom moru. Strijelka skakuša se dosada uglavnom lovila kao pojedinačni primjerak samo u južnom Jadranu, no sada se lovi u znatnijim količinama u južnom i srednjem Jadranu. Strijelka skakuša ili strijelko je tipični predstavnik grabežljivaca, koji se na širem području ušća Neretve hrani uglavnom ciplom batašom Mugil cephalus, koji je na ovom području činio najvažniji segment ribarstva. Posljedica toga je i pad ulova cipla bataša. Zanimljivo je da ribari na tom području ovu vrstu smatraju pravom napasti, te često spominju da im uništava mreže u namjeri da se domogne lovina iz njih. Kako ribari još uvijek nemaju odgovarajuće alate za uspješan ulov strijelke skakuše, tradicionalno ribarstvo cipla bataša danas se nalazi na rubu propasti, a potencijalna ekonomska prednost izlova strijelke skakuše još uvijek nije ostvarena. Poznato je da ova vrsta dobro podnosi akvarijske uvjete te je stoga potencijalan kandidat za uzgoj.

 

Prilikom upliva ingresijskih voda u Jadran dolazi i do povećanja brojnosti još nekih vrsta kao što su lampuga Coryphaena hippurus i mač srebrnjak Trachypterus trachipteurs. Pojava lampuge u proljetnom razdoblju od davnina je poznata našim ribarima, pogotovo na području južnog Jadrana. No, u posljednje vrijeme po prvi puta su zabilježeni larvalni stadiji te mlađ ove vrste, što upućuje i na mogućnost da se ova vrsta mrijesti u Jadranu. Inače jedino poznato mrijestilište ove vrste u Sredozemnom moru su Balearski otoci, gdje su larvalni stadiji i mlađ otkriveni tek koju godinu prije onih u Jadranskom moru što opet upućuje na nedavnu prilagodbu ove vrste koja se može dovesti u vezu i s klimatskim promjenama.

 

Isto tako, posljednjih godina primijećeno je povećanje brojnosti i proširenje rasprostranjenosti žutousne barakude Sphyraena viridensis. Najraniji potvrđeni nalaz ove vrste u jadranskom moru odnosi se na primjerak uhvaćen 1997. godine kod Rijeke. Ipak, postoji sumnja da je ova riba u Jadranskom moru prisutna duže vremena, no zbog velike sličnosti sa srodnom vrstom škaram Sphyraena sphyraena nije bila zapažena. Iako su u razdoblju od 1997. do 2005. nalazi ove vrste bili tek sporadični i vrlo rijetko se mogla naći na ribarnicama, posljednjih godina sve je učestalija te se sada može smatrati i gospodarski značajnom vrstom. Primjerice, u akvatoriju Lastova i Visa, zabilježeni su primjerci ove vrste duži od jednog metra, dok su na području Primoštena zabilježeni i rekordni ulovi ove vrste u jednom danu, u iznosu od nekoliko stotina kilograma. Također, ova vrsta je zabilježena diljem Jadranskog mora, a najsjevernije kod Rijeke.

Ovi su primjeri pravi pokazatelji kako promjene u raspodjeli vrsta u Jadranskom moru mogu dovesti do promjena u prihodima u sektoru ribarstva, a dobit i gubici neće biti jednako raspoređeni. Uništenje populacije cipla bataša na ušću Neretve predstavlja ozbiljan ekonomski gubitak za obrtnike ribare, a s druge strane, smanjenje populacija nekih obalnih riba (prije svega nekih iz porodice ljuskavki Sparidae) zbog dolaska kirnji nadoknadila je mogućnost ulova i prodaje ovih novih invazivnih vrsta, što je za posljedicu imalo bolju ukupnu ekonomsku dobit. Međutim, zbog običaja ilegalne prodaje ovih skupocjenih vrsta, teško je procijeniti postojeći gubitak prihoda, odnosno zaradu, u oba spomenuta slučaja. Ovaj primjer također pokazuje važnost sposobnosti prilagodbe. U slučaju kirnji, sektor ribarstva uspio se prilagoditi dolasku novih vrsta njihovim izlovom i prodajom. Međutim, s ekološkog i biološkog stajališta, postoje i negativni učinci koji se mogu uočiti padom brojnosti nekih autohtonih vrsta, poput šaraga Diplodus sargus. U slučaju strijelka, nemogućnost da se njegova nazočnost gospodarski iskoristi značila je da se gubici u populaciji cipla bataša nisu uspjeli nadoknaditi novim prihodima.

Tekst: Jakov Dulčić