Najloni, upredenice, fluorokarbon, sva sila udica, perlica, raznih kopči, bezbrojni štapovi, role, varalice svih oblika i veličina,… Koliko puta vam se dogodilo da ste bezrazložno, unaprijed poklonili svoje povjerenje nekoj „novitadi“, i poslije se, u praksi, grdno razočarali. Nema ribolovca kojem se to nije desilo. Industrija stalno izbacuje nove modele varalica i pribora, nove boje, šare i oblike. To je proces koji ne smije stati i ne može se zadovoljiti postojećim, već vam neprestano nudi nešto novo! Teško je više razlučiti pribor napravljen za lov ribe od onog na kojeg treba uloviti ribolovca. Možda u nekim drugim morima sve radi i lovi, ali ovdje, u nas, na Jadranu, riba se iz jaja izvaljuje s malom maturom.
U zadnjih tridesetak godina čovjek je napravio neviđen pritisak na prirodu, na kopnu i na moru, mnogo veći nego tisućljećima prije. Starijoj generaciji, dovoljno je bilo imati tunju, peškafodno, bilo kakve udice, malo znanja i uspjeh je bio garantiran. Kad danas netko izađe na more s „didovim priborom“ nema šanse da ulovi više od kanjca, pirke, ugora, riba za koje ne treba nikakva finesa. Ribe je mnogo manje, pogotovo kvalitetne, a kod svih onih, koje su se susrele s našim udicama i preživjele, ostao je nekakav genetski zapis koji se prenio i na slijedeću generaciju. Sad opet dolazimo do novitadi i razočaranja u ribolovu. Netko naprimjer pročita da je fluorokarbon nevidljiv u moru i zamislii sliku svog neodoljivog naješkanog komadića, kojeg ribe primaju bez ustezanja. Nakon posjeta ribotrgovini, pravac more. Tamo, ništa spektakularno, ulov možda malo bolji nego inače, iluzije razbijene uz osjećaj prevarenosti. Zaključak: ne valja fluorokarbon!
Činjenica je da više nema velikih, revolucionarnih izuma, koji će sami po sebi loviti, već da neki noviteti samo djelomično poboljšavaju naš uspjeh u ribolovu. Da bi ostvarili i taj djelomični uspjeh, pribor treba dobro upoznati, te znati gdje, kad i što upotrebiti. Naravno, sve se to naslanja na poznavanje vrsta koje lovimo, njihovih navika i pozicija.
Slijedećim primjerom pokušat ću objasnit razliku: dva ribolovca love na identičnoj poziciji, prvi s klasičnom kančanicom, iz ruke, izrađenom od malo debljeg najlona (da ne pukne), s klasičnim udicama kojima baš nije posvetio pažnju. Drugi lovi s kančanicom napravljenom od fluorokarbonskog predveza, dugim pramama spojenim perlicama, oštrim udicama prilagođenim očekivanoj vrsti ribe. Sve je montirano na dugi štap, osnova je upredenica. E sad, može biti svašta, sreća je najvažnija u ribolovu i životu uopće, a tehnika? Tehnika je čista matematika. Krenimo redom, pokušajmo izračunati uspješnost modernijeg ribolovca: loveći sa štapom, mogućnost zabacivanja u šire područje oko barke mnogo je veće i time se povećava lovnost, recimo 10%, osnova je upredenica, ne rasteže se već signalizira svaki dodir ribe s udicom, pritom je kontra pravovremena, neka i ona poveća lovnost za 10 %, slijedećih 10% odlazi na oštrinu i prilagođenost udica, pa još 10% na tanji pribor, 10% na duže prame, 10% na spojeve perlicama (najlon se neće uvrtati), 10% na fluorokarbonski predvez.
Kad se sve zbroji, ispada da je drugi ribolovac 70% uspješniji od prvog. Ovo je samo primjer, nabrojeni postotci nisu mjerodavni zna li se da samo odgovarajuće udice i duge prame mogu neusporedivo povećati lovnost alata. Nadam se da ste uvidjeli razliku između „onda“ i „sad“ te kako ona djeluje na ribolov. Mnogi sitni detalji, svaki po malo, doprinose uspjehu u lovu.
Nažalost, prošla su ona romantična vremena kad je samo trebalo pustiti tunju i uloviti željenu ribu. Danas, ribolov traži veliko znanje, poznavanje tehnike i njenu praktičnu, doziranu upotrebu, ali, ako vas nije briga što ćete ulovit, ako guštate samo u moru, zaboravite sve ovo i lovite kako ste naučili.
Tekst i foto: Tonći Žanko Tona; predvez.com