Praznovjerje u nautici i ribolovu

Pino je bio, obiteljski, vrlo pobožan i praznovjeran čovjek koji je često ranom zorom odlazio na sat-dva vremena tunjati ribu ili skosati lignje. Iz kuće bi izlazio tiho da ga nitko ne bi čuo ni vidio, a premda je imao dobar motor, i iz lučice bi se uvijek izvlačio kradom, na vesla, tiho kao da je na svići. Lokalna mularija znala je za sve to, pa bi ga ljeti, nakon noći provedene na nekoj teraci ili klubu, često znali sačekati skriveni na glavi dugoga mula, na samom izlazu iz lučice. I dok bi Pino pospremao vesla da bi zaverglao motor oni bi povikali: – Eeee Pinooo… Di si poša? – i trenutno prasnuli u neobuzdani dječji smijeh. A jadni Pino bi se ispravio kao ošuren. U licu bi se zaškarpunio, bijesno bi stisnuo ona svoja dva krnjava zuba, bespomoćno pogledao u nebo i provu okrenuo nazad, pravo prema vezu. Nije to bilo bez veze. Pino je bio uvjeren da će imati uspjeha smo ako ga nitko ne vidi kako odlazi u ribolov. Ako bude viđen, ribolov će biti katastrofa, a ako ga se pritom još i upita gdje je pošao, tada nema baš nikakvog smisla isplovljavati.

KRIVI SU BOGOVI
Ribarsko praznovjerje svoje korijene vuče još iz prvih navigacijskih dana kada su prvi ribari shvatili koliko su bespomoćni kada se prirodni elementi pobune i koliko ribolovna sreća može biti prevrtljiva i nepouzdana. Svoje neuspjehe i havarije su, naravno, uvijek pripisivali usudu i višim silama koje su bile ćudljivije od mora i riba. Naravno, u skladu sa strahovima, gotovo su trenutno stvoreni prvi običaji kojima su se bogovi i sudbina pokušavali udobrovoljiti i tako sačuvati život, postići cilj i ostvariti ulov. Vjera, bez obzira na zemljopisnu širinu i božanstvo koje je stajalo u pozadini, imala je vrlo snažan utjecaj na te običaje. I dok su u početku neki od tih postupaka bili individualni, u kratkom su vremenu postali opći i poprilično obvezujući. Poznato je da su stari Grci kao strasni moreplovci prije svakog svog pohoda, bio on ratni ili ribarski, u većoj ili manjoj mjeri zazivali bogove i tražili proroštva i prinosili žrtve kako bi im pohod bio uspješan. S vremenom su se žrtve počele prinositi bez konzultacija s vidovitim prorocima, jer se već točno znalo kakvu žrtvu i u kolikoj količini koje božanstvo traži. Naravno, kad bi se stvari unatoč svemu poremetile i kada bi pohod pošao po zlu, krivilo se lošu sreću i nezadovoljne bogove kojima prinesena žrtva očito nije bila dovoljna. Stoga bi se nastojalo prije idućeg pohoda izbjeći bilo kakav postupak koji bi mogao oneraspoložiti one koji upravljaju sudbinom dok bi prinesene žrtve često bile veće i bogatije nego zadnji put.

SAMO PO BONACI
I premda je pojavom monoteizma klasično prinošenje žrtvi radi umiljavanja božanstvima praktički nestalo ili se barem prikrilo, makar u monoteističkim kulturama, rudimenti stare vjere ipak su ostali aktivni. Budući da su ribari u pravilu bili jedini hranitelji obitelji, njihovom se zdravlju i fizičkoj spremi posvećivala posebna pažnja. Osim što su u vlastitim domaćinstvima pa i u širim zajednicama imali povlašteni položaj, često su im se kroz razne crkvene rituale, posebice kroz zavjetne poklone, odavala posebna pažnja i skrb. No, nije samo zajednica imala poseban odnos prema ribarima, već su i sami ribari morali paziti na svoje postupke i ponašanje. Tako se osjećaji najčešće nisu smjeli javno pokazivati jer je to bila privilegija žena. Sama komunikacija na brodu je također morala biti jezgrovita i krajnje sažeta. Na brbljanje se gledalo s prezirom, a posebno na zviždukanje zbog kojega bi nesmotreni glazbeno neobuzdani mornar povremeno znao završiti i u moru nakon čega bi bio znatno tiši. Zviždanje, i to vrlo tiho i diskretno, bilo je dopušteni i poželjno isključivo u vrijeme bonace, kada se tražio i očekivao vjetar koji bi takvo zviždanje moglo privući.

NOSITELJI DUŠA
Razgovor, osim što je morao biti vrlo smislen i jezgrovit, nije smio sadržavati neke riječi za koje vjerovalo da nose zlu kob. Na nekim našim otocima se još uvijek vjeruje da se nakon ukrcaja ne smije spomenuti ništa što ima perje, što puže i gmiže ili ide na četiri noge, što uistinu poprilično ograničava komunikaciju. Jednako je tako zlu sreću mogao donijeti i prvi korak na brodu, pogotovo ako je taj korak ostvaren bio lijevom nogom. Pogled preko ramena prema luci prije nego se luka napusti smatrao se posebno lošim predznakom, zbog čega su svi pogledi posade uvijek standardno uprti u pramac i horizont ispred pramca. Susret s morskim životinjama također je oduvijek imao svoje značenje. Tako se galebovima kao nositeljima duša nesretno stradalih mornara i predznacima nevera i oluja ništa nažao nije smjelo napraviti, jer bi to značilo trenutnu pogibelj i potpunu havariju. Susret s morskim psom smatrao se posebno lošim, jer se vjerovalo da ove ribe slute smrt nekoga od članova posade, dok su se dupini najčešće gledali kao nagovještaj nekakve nesreće koja se treba dogoditi u skorom vremenu. Tek su malobrojne posade, i to uglavnom nautičarske, u dupinima vidjele razigrane prijatelje dok su ih ribari uz sve praznovjerje smatrali i otvorenim neprijateljima i lopovima njihova teško ostvarenog ulova. Naravno, za izbjegavanje nesreća na moru postojale su određene molitve u koje su bili upućeni tek pojedinci koji su stoga u opasnim situacijama bili posebno cijenjeni. Tako se između ostaloga vjerovalo da se marina tromba, pijavica na moru mogla izbjeći, odnosno skrenuti, izgovaranjem molitvi ili određenih tajnih riječi koje su inače u ostalim prilikama bile strogo zabranjene.

PETKOM I NEDJELJOM
Smatralo se da polazak na put u petak, budući da je i Krist razapet na petak, donosi veliku nesreću pa se na taj dan unatoč krajnje povoljnim uvjetima izuzetno rijetko isplovljavalo. No budući da je Krist u nedjelju uskrsnuo, nedjelja se za isplovljavanje smatrala najpovoljnijim danom. U skladu s tim se također vjerovalo da nesreću može donijeti sve što ima bilo kakve veze sa smrću zbog čega su svećenici, budući da nose crne halje i daju posmrtnu pričest, na brodu bili posebno omraženi. Osim toga, za većinu mornara je njihovo prisustvo na palubi bilo otvoreni izazov Sotoni. No, zato su o blagdanima svetog Andrije i Nikole ribari bili posebno izdašni prema crkvi kako bi umilostivili tu stranu medalje i umanjili grižnju savjesti zbog tako krutog stava. Crne boje prtljage i odjeće također su u očima mornara i posade značile prizivanje smrti i crnih morskih dubina. Susret s časnom sestrom ili svećenikom, čak i na obali prije isplovljavanja bio loš predznak, dok su susreti s razrokom ili crvenokosom osobom budili tihi užas.

ZAŠTITNE TETOVAŽE
Mnoge od nesreća na moru su se mogle izbjeći i na vrlo jednostavan način, od kojih su tetovaže sa zaštitnim runama ili ideogramima bile standard, baš kao i zlatni predmeti u vlasništvu mornara, ponajprije naušnice i lančići oko vrata. No, i sami su brodovi mogli biti sretniji od ostalih, pogotovo ako su imali oči koje se još uvijek mogu naći na mnogim brodovima, istina, danas prvenstveno kao ukras. Najstarije takvo oko je Horusovo oko koje je pronađeno u Egiptu na brodu koji je preko Nila prevozio mrtve do njihovih grobnica, s tim da je većina egipatskih plovila pored Horusova svetog oka imala i zrakasto ucrtano sunce, simbol boga Amon Raa. Imati na brodu oba znaka, za posadu je značilo potpunu sigurnost i izbjegnuće bilo kakve nesreće. Vjerovanje u brodske oči s kojima brod može vidjeti i preko i ispod olujnog vala datira još iz doba pogana s Knososa, gdje su pronađeni najstariji ostaci takvih očiju koje su bile smještene na obje strane pramca tako da su lakše mogle vidjeti siguran put. Te su oči zapravo bile oči Velike Božice Krećana, koja se uz sve ostale dužnosti brinula i o sigurnosti brodova i mornara. Ista je uloga pripala i egipatskoj Izidi, a pojavom kršćanstva Majci Božjoj, u to vrijeme znanoj i kao Stella Maris – morska zvijezda katoličkih mornara i ribara.

ŽENE I VINO
U to se vrijeme umjesto očiju pojavljuje simbol zvijezde petokrake koji se osim na pramcima brodova postavlja i pod sve lukove i prolaze na brodu. Lokacija tih zvijezda je u katoličkim zemljama religiozno ceremonijalna, jer je upravo na tom mjestu svećenik blagosiljao plovilo pri porinuću. Stoga je zvijezda vrlo brzo dospjela i na krmu broda. U suvremeno je doba sveta vodica zamijenjena bocom šampanjca koja se s jednako jakom simbolikom pri porinuću razbija o bok broda. Žene su na brodu bile posebno neomiljene. Smatralo se da donose veliku nesreću u raznoraznim oblicima. Ponajprije su bile slabija radna snaga, zbog čega su u startu izbjegavane, a osim toga uvijek bi unosile razdor u posadu zbog čega su naposljetku potpuno izbačene s paluba. No budući da se vjerovalo da su žene u stanju smiriti more, pronađen je jedinstveni kompromis – figura žene istesana i detaljno izrezbarena u drvetu, najčešće golih grudi, postavljala se na pramac. Takve pulene su smirivale more i budile samopouzdanje u mornara. Sreću je donosilo i vino koje se u posebnim prigodama prolijevalo po palubi, a što je naravno tek rudiment prastarih žrtava ljevanica. A ako bi se u krmu ugradio komad ukradenog drveta, brod bi tada uvijek brže plovio. Iz istog razloga se ispod baze jarbola postavljao srebrni novčić.


VAŽNE SITNICE

Sve navedeno su praznovjerja u koja danas malo tko osim nesretnog Pina s početka ovog teksta vjeruje, ili se barem tako naglas misli. No kada se zagazi na nekakav ribarski brod s posadom koja je duže vrijeme skupa, mogu se pronaći i otkriti brojne sitnice koje jasno ukazuju na intenzitet prisutnog praznovjerja. Teme koje se ne otvaraju su ostale iste, kao što je i razgovor o uspjehu u lovu i prognozi vremena krajnje ograničen. Blagovaonica kao centralno mjesto okupljanja na brodu u pravilu ima bogato ilustriranu sliku Bogorodice, Krista ili Svete obitelji, pri čemu se takve male sličice nalaze uz uzglavlje gotovo svakog člana posade.

Sitni i nevještom oku nevidljivi rituali, od križanja prije obroka do izgovaranja strogo određenih molitvenih fraza, dio su stalnih i svakodnevnih postupaka, a sve s ciljem otklanjanja loše kobi. Čak i kod većine manjih plovila, opremljenih svom silom elektroničke podrške i moćnih strojeva, mogu se naći sitnice koje imaju ulogu amajlija, srećonosnih sitnica kojima ribari poklanjaju svoje povjerenje kada se nađu u teškoj ili bezizlaznoj situaciji. Mnogi od ribolovaca nesrećom smatraju zadržavanje prve ulovljene ribe ili otvaranje podmetača prije prvog kačenja, što za posljedicu može imati potpuni ribolovni fijasko. Čist brod također mnogima znači nesreću, zbog čega ga nastoje čim prije uprljati makar ješkom u nedostatku ribe kako bi se ribolovna sreća okrenula njima u korist. Mnogi ribolovci imaju omiljenu sretnu majicu, ili pak kapu, dok mnogi oko vrata ili ruke vezuju maramu, najčešće crvene boje, pri čemu im se nipošto ne smije poželjeti sreća prije odlaska u ribolov. No bez obzira kakvu majicu ili kapu imali, i koga sreli i s kim i o čemu razgovarali putem do broda ili na samom brodu, u trenutku kada vam riba ne grize, možda trebate samo izvući sistem i ponovo naješkati gole udice koje su tako gole ipak najčešći uzrok loše ribolovne sreće.

Autor: Boris Bulić; Izvor portal: Pomorac.net