Već smo odbrojali desetak dana u mjesecu lipnju, zaredalo je nekoliko lijepih dana koje smo dobro iskoristili i napravili nešto posla. Razmišljam kako polako i ovu sezonu privodimo kraju, lovostaj je sve bliže. Za razliku od prosle godine, ova je bila puno uspješnija. Drago mi je da smo našli i vidjeli puno više ribe nego lani, što mi daje za pravo vjerovati da ipak ima nade za našu tunu.
Iako su se u zadnjih par dana pojavili oni aviončići kao što smo i pretpostavili, vjerujem da je ovo more ipak malo dublje od naše pohlepe i da će ta riba naći neke svoje dubine koje će je sačuvati i za našu djecu. Tuna,( evo sam konačno dobio priliku napisati joj ime i velikim početnim slovom), zaista zaslužuje naše duboko poštovanje, na način na koji su to već zaradili neki veličanstveni morski stanovnici, primjerice dupini i kitovi. Riba koja prepliva Atlantik u svega šezdesetak dana i pliva brzinama većima od 70 kiliometara na sat, koja u svojim migracijama dotiče dubine i do tisucu metara, naraste preko četiri i pol metra i više stotina kilograma, vrijedna je divljenja.
Kad je vidite kako klizi oceanima i kako je stvorena za ova mora, osjetit ćete, kao i ja, njenu nadmoć i radost što možemo i s njom podijeliti ovaj plavi planet. Nadam se da ćemo jos dugo uživati u njenom društvu, jer ona je to zaslužla, znam da mi nismo…
Subota, 15. lipnja, more force 5, sve praši i dimi, jugo u jačanju, a mi rastežemo mrežu u isčekivanju remorkera. Uvijeti su nemogući, ljudi u pangama iscrpljeni od neprestanog rada u tom uzburkanom grotlu, ali ne mogu nigdje prije nego predaju ribu u kaveze. Tu nas zatiče vijest koja predstavlja noćnu moru svih ribara; iz nekih samo njima znanih razloga, sezonu lova Europsko ministarstvo naprasno prekida nesuvislom odlukom da na snagu stupa lovostaj. Dva tjedna ranije nego inače, ponedjeljak 17. lipnja, prvi je dan provedbe ove odluke. Trebali ste vidjeti lica ovih ljudi! Ove godine vrijeme im nije nikako bilo sklono, na tri dana navigacije dolazilo je desetak dana porta, i tako u krug. Razmišljam o njihovim obiteljima, lani su doma donijeli po tri tisuce i sedamstotina EURa, ove godine bit ce par stotina više, sve skupa svjetlosnim godinama daleko od onih dobrih starih dana, kad su odnosili po tridesetak tisuća EURa doma svojima za skromni kućni proračun!
No da stvar bude još gora, po uplovljenju u luku, dobivamo i objašnjenja da je to kazna za prošlu godinu i da se odnosi samo na Talijane i Francuze, Španjolci su iz toga izuzeti jos neko vrijeme, mnogi Africki ribari nisu ni potpisnici ICATa pa se na njih to niti ne odnosi, a Tunis koji to i je, izuzet je iz ove odluke. Pitam se što to čine? Ako štitimo ovu iscrpljenu ribu koje je svakim danom sve manje, zašto onda selektivno zabranjuju lov? Što je ovdje važno, svadje i zabrane ili riba? Di vozi ta osvetoljubiva Europska ribarska politika? Ne čini mi se dosljednom, niti principijelnom, a bome niti učinkovitom! Ova riba zaslužila je bolje! Uzmimo svoj ribolovni pojas, nazovimo ga kako hoćemo, ali skupimo pametne glave koje će iznad kratkoročnih pojedinačnih interesa iznaći neki održivi model gospodarenja koji će dugoročno svima biti na korist. Ova Europa koja nam to brani, sigurno neće znati to bolje od nas samih…
Idućih nekoliko dana boravimo u luci, na kuverti ovih brodava ćuti se miris kuhane tunjevine, koja se zatim suši par dana, čisti, slaže u bočice, prelijeva uljem i pasterizira, čime se dobiva izvanredno ukusan proizvod koji ne možete usporediti niti s jednim sličnim. Sve one naše konzerve s mesom tune nisu ni blizu tako slatke.
Ova vam se topi u ustima, meni je još bolja nego svježa! Atmosfera na brodovima je teška, čekaju se rezultati protesta ministara zemalja na koje se odnosi ova zabrana, nema više veselih opaski u prolazu, svi su pritisnuti svojim strepnjama, čak se više i ne izlazi onim tempom okusiti čari ludih malteških noći, kao da se ugasio žar, kao da nema više ulja u svići. Svi se nadaju da će novi dan osvanuti bez ove more i da će ih i zabrane i vrijeme pustiti da zarade svoju zasluženu plaću. Riba je tek zadnjih tjedan dana počela raditi i sad je naglo gotovo. Ovi ljudi još su jednom pokradeni, i ne mogu se oteti utisku da se to nije trebalo dogoditi, jer dogovorene kvote dostignute su tek u manjem dijelu, ostalo je još puno prostora za rad! Ostajemo u Valletti još nekoliko dana isčekujući obrat koji neće doći. Nada opet umire posljednja…
Nakon par dana, nemamo više što činiti na moru. Okrećemo prove put sjevera, doma u Salerno. Moj put kući malo je duži od njihova, potrajat će koji dan, ali dečki s naših remorkera tek su na pola puta! Njima predstoji jos četrdesetak dana putovanja, jer sad, s kavezima punima ribe po krmi, ne mogu voziti niti one dvije milje na sat, tek negdje upola manje, veći dio puta i sporije od milju. Sumnjam da si to možete predočit. To je vrhunska vježba živaca, neka luda yoga za vrijedne posade. Nije rijetko da vas kurenat danima vuče u suprotnom smjeru pa se nadjete ujutro nekih par milja dalje od svoga cilja u odnosu na prethodni dan!
Nakon izvjesnog vremena naprosto puknete, nema toga kome je prag tolerancije dovoljno visok, da negdje, tijekom tog višemjesečnog boravka u izolaciji, s pet istih ljudi, na kuverti vrućoj kao pakao, ne pregori osigurač. Pa bude stvarno svega, šaka suza, vrića smija. Za ilustraciju, jedna crtica iz vremena dok sam i sam radio kao ronilac na tada drvenom brodu koji je vukao kavez. Nakon nekih pet mjeseci na moru ( tada nije bilo lovostaja na ovaj način ), moj Mate i ja jedno smo poslije podne sjedili izvaljeni na provi i već treći dan gledali istu prvu vanjsku Kornatsku siku, na istoj udaljenosti i na potpuno istom mjestu par milja pred nama. Makina je napregnuto monotono brujala, sunce zalazilo, bio je vruć dan kasnog babljeg ljeta, okupan bojama sutona, a mi vec danima na putu od otoka Jabuke za doma. Dobro posoljeni i odrvenjeli od mora, raspravljali smo o curama, pitali se tko su one, ozbiljno dvojeci da uopće i postoje! Navodno da postoje, i da nisu ovako greza stvorenja kao nas dva tada. Da imaju vesele glasove, da gotovo cvrkuću dok pričaju, divota ih slušati, i da su brižne i nježne. On tvrdi da je čak upoznao jednog starog ribara koji se kune da ih je i vidio! Iako nismo vjerovali osobito u tu priču, zaključili smo da ako postoje, moraju biti valjda nalik našim morskim sirenama koje smo tada oba dobro poznavali!
Znam da moja priča neće promijeniti svijet. Uopće ne pretendiram na mjesto onoga koji će iznaći rješenje, ili odgovoriti na ijedno pitanje! I sam ih previse nosim u glavi! Ipak, puno je povika na tunolovce, velika je buka oko ovoga posla, svatko ima svoje vidjenje čitave priče. Svjedoci smo nebuloza o najezdi morskih pasa u Jadran zbog uzgoja tuna, o nemilom zagadjivanju, o nemogućnosti usporednog razvoja ove grane marikulture i turizma na istom prostoru i slično. Svaka priča ima dvije strane, pa tako i ova naša. Činjenica je da je tuna ugrožena vrsta. To znači vrsta koja nestaje, ako nešto bitno ne promijenimo u svom odnosu prema tom stvorenju, sasvim je izvjesno da ga vrlo brzo nećemo imati gdje tražiti. Onda ce biti kasno. Mora i oceani bez tune nikada vise neće biti ovako modri, nikada ovako čarobni i razigrani. S njom ce otići i dobar dio onih veselih gostiju s njihovih neobuzdanih gozbi, i mi ćemo izgubiti mnoštvo prijatelja tek onako, treptajem oka. Mislim da sam o tuni, kraljici mojih dubina, u ovoj priči dovoljno rekao, zavirimo jos tren i s druge strane mreže.
Svi imamo negdje u sebi neku sliku starog ribara koji plete mrižu svoju, lica izfrižanog od soli i sunca, ruku žujavih od vesla, mašklina, škine konkulane od truda. Usta su mu puna priča o moru, o tome kako se nekad živilo i lovilo. Barem negdje u zakutku srca taj ribar ima svoj lik. Meni je najčešće pred očima onaj starac s drvenom nogom, s fotografije zadarskog umjetnika, gospodina Jose Špralje. On kroči kamenim mulom odnoseći ogromnog raroga u ruci. Fotografija je snimljena negdje u zadarskom arhipelagu, prije pedesetak godina. Ili onaj barba iz Novigrada kod Zadra, što ga i danas možete sresti na rivi kako satima krpa mreže oslonjen o dvije štake jer ima samo jednu nogu! I on predstavlja sliku dragoga mi ribara od kojega bi valjalo nešto naučiti, ovako kao što to činim ovdje uz moga Vincenza. Ili na desetke mojih dragih Kaljana, ljudi koji su u ribanje ulagali sve svoje intelektualne i materijalne resurse generacijama unatrag, kao i svi stari i novi Komižani, Višani, Saljani, Puratići i Bezmalinovići, Mardešići, Komleže, i svi ostali koji su pisali povijest svjetskog ribarstva, te tako pronijeli glas slane Hrvatske širom svjetskih mora i oceana. Sve su to dragi ljudi iz priče o starom ribaru. Kruh koji oni jedu, ili su jeli, tvrd je i slan, to su ljudi koji svaki svoj zalogaj prepolove zbog toga sto neznaju hoće li sutra išta uloviti, pa nek se nadje. Svi ljudi koji se danas bave ovim poslom, možda su posljednji od svoje sorte. Živi spomenici, čuvari stoljeća hrvatske, ali ne i samo hrvatske ribarske baštine, i na žalost živeći u vremenu u kome žive, vjerojatno će postati i njegov grobar. Tko je taj od nas koji ima pravo baciti kamen?
Priča koju držite u rukama, priča je o vrstama koje nestaju; ribar i tuna, starac i more. Tuna kao kraljica svih ribara, ako ona nestane, nestat će i njih. čitavi gradovi po Italiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Španjolskoj, Americi, Australiji i tko zna gdje sve, žive od ove izdašne grane ribarstva. Sami izračunajte barem približne brojke, i provucite to kroz povijesni slijed, pomnožite sa X da biste dobili točniju brojku. Ne zaboravite nikada sliku svoga staroga ribara, ili moga Vincenza, starca dobrog kao kruh koji na kuverti živi već više od sedamdeset godina, čovjeka enciklopedije, svjedoka prohujala vremena. Sjetite se svih onih naših i njihovih bodula, ljudi koji nemaju svoju tvornicu od koje bi živjeli i koja bi zacjelo uništila njihov otok. Ljudi su to koji nemaju izbora, oni moraju na more da bi prehranili svoju obitelj. Ne zaboravite ni njihove žene, majke, supruge i ljubavi, koje su kroz stoljeća na ledjima iznijele teret za dvoje!
Ako vas put nanese u Bakarski zaljev zastanite i pogledajte njihove TUNERE. I one su živi spomenik izgubljenom vremenu. Bio bih najsretniji kad bih doživio da se ova plemenita riba vrati pod njih i da oni nastave svoj tradicionalan lov pred vlastitim pragom, ovaj put s mjerom čovjeka, nadajući se da bismo svi skupa drugu priliku mudrije iskoristili. Prošećite Komizon, zavirite u njihov šarmantan muzej. Osluhnite što vam šapuću kameni zidovi odavno opustjele tvornice za preradu ribe u tom gradiću. Kad ste već tamo, zapitajte ih kako su s Falkušom u davna vremena doveslali i dojedrili upravo do ovih obala s kojih vam ja danas pišem? Kako im je bilo noćiti na Lampedusi, otoku tisuću milja udaljenom od njihova doma, koji je i meni danas pružio zaštitu od ludoga mora. Iskrcajte se u portu u Salima, na vratima Kornata, i poslušajte što vam to misto priča. Popijte kavu u jednom od najšarmantnijh kafića tamo, ne možete ga faliti, koji baštini upravo patinu ove naše priče. Osluhnite kamene banke trogirske peškarije, ili bilo koje druge u našim malim i velim mistima, zastanite pred rasušenim madirima betinske ili korčulanske gajete, ako još koju nadjete, i poklonite joj tren. Zauzvrat ćete dobiti čitava stoljeća. Podignite latinsko idro, i pustite se niz orcu, u neka toplija vremena. Povijest Dalmacije i čitave uzmorske Hrvatske duboko je uronjena u toć brudeta s tunjevinom. Generacijama smo svi lizali prste. Ako niste nikada, probajte ga i vi u Kalima, na festi sv. Lovre , tamo ga se možete do sita najesti, sigurno će vam se svidjeti.
Sjetite se i ove priče ako ikada pomislite baciti onaj kamen na trud ovih ljudi, jer će prvi pasti upravo onaj vaš, ili moj, stari ribar koji plete mrižu svoju oslonjen na svoj bagulin, lica isfrižana morem, suncem, žujavih ruku, drvene desne noge, konkulane škine, čiji je jedini grijeh to što jednostavno nije imao izbora…
– K R A J –
• Zahvaljujem gosp. Marku Domijanu na stručnim opaskama i svim mojim prijateljima na brodovima i izvan njih, bez kojih ova priča ne bi imala smisla !
Tekst i fotografije: Ive Šoša