Tragom falkuše (3)

Lutajući tako pučinom u potrazi za našom glavnom glumicom, dogodio se čitav niz lijepih, sretnih, tužnih, smiješnih i neobičnih dogadjaja koji su nam skratili vrijeme. Jednom prilikom, rano poslijepodne kad je sunce upeklo , pratio sam lijeno plivanje dva dupina na par stotina metara od broda, sve dok se jedan od njih dvoje nije naglo ukocio s glavom, ledjnom perajom i dobrim dijelom ledja izvan mora i prkosno nas gledao, dok je drugi užurbano kružio oko njega. Ovoga drugoga, što je kružio odmah sam zamislio kao suprugu koja mu, sva očajna govori da prestane i ne radi incidente, hvata za ruku i pokušava ga odvući, ali on kao i svi muškarci, ne popušta nego prkosno, izazivački, sa sigurne udaljenosti gleda u našem smjeru dobrih par minuta. Tek kad smo odmakli i ostavili ih daleko po krmi, popustio je i lagano utonuo za njom usporenim ritmom sretan što je izašao kao pobjednik u srazu s tako ogromnim neprijateljom i jos jednom dokazao svoju muškost. Nikad nisam vidio dupina da se tako ponaša, da je uopće zastao, pa sam odmah krenuo s ispitivanjem javnog mnijenja i teškom mukom, nakon žućne rasprave zaključili smo da su to ipak samo stenelle coerueoalba, vrsta dupina koja je ovdje najčesća.

Morske kornjače koje se lijeno sunčaju na površini, sabljarke, jata dupina, i slični suputnici uvijek nas razvesele. Osobito dupini koji su spremni satima igrati se i izvoditi svakakve ludorije po našim provenim ili krmenim valovima, što je osobit užitak gledati. Par puta su manji primjerci u jatu naprosto uzjahali naš krmeni val i tako se vozili s dvije trećine tijela u zraku, nekih desetak metara prije nego bi se pustili. To su ponavljali dugo, izmjenjivali se, kao da su svjesni naših zadivljenih pogleda! Ili ono poznato jurcanje u provenoj mareti, sto je jos jedan od dokaza njihove razigrane, inteligentne ludosti kojom zabavljaju gledatelje, svjesni da ne mogu dosaditi. Za napraviti idealnu fotografiju tog mahnitanja, trebao bih biti jedan od njih, i juriti s njima oči u oči na metar-dva udaljenosti, a kako nisam, morat cemo se zadovoljiti i ovom koju sam uz puno truda ipak uspio dobiti. Kako bilo, dupini su mi sve ove dane predstavljali najvece veselje i propustio sam sva popodnevna spavanja koja su ljudima ovdje obavezni dio rituala, kako bi ih sačekao ako navrate.

Petoga dana potrage koja je tekla na području izmedju otoka Lampeduse i Malte, na dojavu drugoga broda iz nase družbe, okrenuli smo provu ravno u 180 i punom brzinom zaparali osamdesetak milja na jug. On je naime toga dana, bilo je već oko podneva, na sonaru pronašao ribu podigao je na površinu i upravo se spremao zapasati, oko nje potopiti mrežu. Na mjesto dogadjaja stigli smo kroz nekih pet sati, kad je sunce vec pocelo svoj koketni ples s morem, i zatekli u krugu nekoliko milja dvadeset i osam brodova od kojih je devet imalo u tom trenutku mrezu u moru! Na tako malom prostoru, toliki broj brodova u akciji nikada nisam vidio, i ovo je bilo pravo iznenadjenje.

Još veće je uslijedilo kad su konačno u sumrak oni uštivali mriže na svoje mjesto po krmi, a mi saznali da od njih devet nije ulovio – nitko! Toliko truda, rada, mokrih i teških nogu, iskidanih ruku ni za šta! Na navedenu poziciju uputio sam odmah i naš remorker s kavezima, i on se već pet sati probijao kroz šumu dubinskih parangala koji su isprepleli more na ovom području, i trebao bi doći tu pred zoru. Veselim se svakom susretu s njima na moru, čak i ako se samo vidimo u prolazu, jer to je komadic nasega kopna na tudjem moru, mala hrvatska oaza u ovom modrom beskraju.

Oko ponoći, nakon što sam s njima izmijenio posljednje informacije za ovaj dan, naslonjen na krmenu ogradu u tišini sam zbrajao utiske ovoga prvog dana s daskom adrenalina, kad je do moga uha sasvim tiho dolutao zlokobni ćuh juga. Znao sam da loše vijesti nikad ne dolaze same, pa je onu da je tamo daleko doma moj maleni prijatelj završio u bolnici, eto popratilo i jugo koje će nas sigurno vrlo brzo zatvoriti u nekom portu i par dana držati van stroja.

S dahom juga koje se u tren razlilo i namreškalo staklenu površinu usnulog mora, pomirio sam se i s tim da će ovo biti još jedna noć u kojoj će mi brodska koćeta biti prekratka, ili prevruća, ili preuska, da se sa snom neću lako susresti. Slijedila je tako besana noć u kojoj su mi se misli vukle s remorkerom dvije milje na sat kroz šumu dubinskih parangala i zoru sam dočekao sa satelitkim telefonom u ruci, da vidim dali je sve u redu. Svega par minuta nakon što sam čuo da se nalaze šest milja od nas i da nisu imali većih problema, zaspao sam kao klada na par sati. Kad ste ovako na moru, imate puno vremena i kroz glavu vam putuju svakakve priče, odvlače vas na svoje strane, vuku u visine ili dubine, i morate sačuvati hrpu dobrih misli u nekoj škatuli za sne, da vas izvuku kad zagusti. Ja uvijek ponesem svoje andjele čuvare i morske vile pa ih pozovem u ovakvim noćima. Svi imamo svoje malene čarolije za sreću, kamenčiće, sličice svetaca, komadiće nekoga života koji je jači od naših nevera, što nas uvijek vuče preme gore kad se topimo. Lani sam negdje zapisao i ostajem pri tome, da je na moru najbolje pustiti da vas ono dobro usoli , kako biste postali trajni proizvod, nešto kao slana srdela. Ako to postignete, onda više nema problema, čvrsto držite kurs i ništa vas ne može omesti, svi problemi izvan kuverte vašeg broda, ne mogu vas dostići. Kad ste ovako kao i mi, mornari od porta, to se slabo soli jer smo kratko na moru, pa smo i malo mekši, lakše nas je zavaljati…

Trenutak kad na obzoru ugledate gozbu koju su tune priredile, je onaj dogadjaj koji svi ovdje išćekuju i zbog koga su i krenuli na ovo dugo i samotno putovanje. Tada šušur zapocinje!, Kao da je netko pritisao nevidljivi botun, svi se rastrče po kuverti: jedni ulijeću u hladnjaču i vade ješku, drugi je odnose na provu ili krcaju u pomoćnu brodicu, treći uskaču u nju, neki pripremaju mrežu za spuštanje, barba zaveze koliko može i ne može, čuju se povici sa svih strana, smijeh, vika! U tren nestane one prividne uspavanosti i lijenosti koja je karakteristična za duge brodske sate, i cirkus započne.

Spušta se pomoćna brodica koja odmah zapara u sred morske gozbe i započne hranjenjem. Tuna se redovito razveseli nenadanom pojačanom obroku pa veselo jurcajuci prihvaća ponudjeno dok joj se samo malo dalje sprema neugodno iznenadjenje. Brod, pristigao na mjesto dogadjaja, spušta jaku brodicu, kod nas pangu a ovdje canotto, koja na sebi ima već vezanu sajlu kojom je prihvaćen jedan kraj mreže. Brod zaveze punom brzinom u krug otpustajuci mrežu da klizi preko krme u more, dok se ne spoje krajevi. Ta jurnjava u krug s petnaest čvorova, dok mreža nazaustavljivo napušta svoje mjesto na krmi, prepuna je uzbudjenja, adrenalinski freakovi bi našli nesto i za sebe tih par minuta, sve praši, dimi i treba biti pažljiv da vas neki konop ne zahvati u tom jurcanju jer vam vjerojatno ne bi bilo spasa. Tada nastupa onaj delikatniji dio, kad treba zatvoriti i dno, što potraje sat i dva, zamislite ogromnu, dva i pol kilometra dugu mrežu na tri stotine i pedeset metara dubine koju treba stisnuti i zatvoriti! To naravno rade veliki hidraulični vinčevi bez kojih se ovaj posao ne može niti zamisliti. Taj period je delikatan zbog toga sto riba ima priliku nestati za sve vrijeme dok postoji i najmanji put u dubine. Nevjerojatnom brzinom je sposobna izjuriti van, dovoljno je da jedna krene, i u tren je vaš trud bio uzaludan. To je vrijeme kad ju je izuzetno važno zabaviti obilato bacanjem srdele, jer ako ode, sve pada u vodu! Ostaje vam nered pospremiti za što treba i više sati, pa je za vas uglavnom taj dan izgubljen.

Ovako je to ako imate ludu sreću pa ste jedini koji je pod provom ugledao ribu. Ali to se jako rijetko dogadja tako da na jedno jato ribe istovremeno pojuri i više desetaka brodova koji u tom trenu samo niču na obzoru gdje ih do tada niste niti vidjeli. Kad se pak dogodi to da netko potopi mrežu, svi oni koji se nadju unutar nje u trenu njenoga kalivanja, sudjeluju u diobi dobiti prema dogovoru. E, to morate čuti na radiju, kad ovi kapetani stanu vikati bez reda, jedan traži trećinu, ovaj što je ribu zapasao mu se ruga i smije, onaj treći traži svoj dio, pa oba ova prva dva udare po njemu, totalni nered! Pogotovo ako je unutra neki tudji brod, kao što se lani našao Tunižanin sa svojim malom zelenom brodicom. Nakon što je upravo on pronašao i podigao ribu i zatražio na izvrsnom talijanskom svoj dio! Čovjek je jedva spasio ono broda i živu glavu, ovi su ga na kraju uvjerili da nije niti bio unutra, a kamoli da su s njim podijelili išta od ulova!

I dragi prijatelji i oni drugi, u ovoj situaciji pretvaraju se u ljute neprijatelje, na tolikim beštimama pozavidjeli bi im i naši majstori šporkih riči, i to sve nevjerojatnom brzinom, bez daha, satima… Kad začujete konačno mir u eteru, znači da je većina odustala od svojih traženja i napustila poprište dogadjaja, a ona nekolicina preostalih našla zajednički jezik! Tada ide ono iščekivanje, kad krenu dugi sati do dolaska remorkera, broje se milje, to potraje i dan i više, dok se riba konačno ne nadje u kavezu spremna za transport do svoga odredišta. Talijani su tu, naravno, naj glasniji i naj šporkiji, Francuzi su u pravilu u ovim situacijama prava gospoda i nećete ih nikada cuti kako galame, ali autoritet im je neupitan, kapetani i ljudi kakve treba tražiti, a Španjolci kako koji. I dva prekrasna nova Hrvatska broda ove godine su se po prvi puta spustila u ovo grotlo prekaljenih tunolovaca, nadam se da ćemo izgraditi dobru reputaciju u ovom kraju i da ćemo neke užance koje nam nisu na čast ostaviti po krmi. Svi ostali samo su slučajni gosti , kao bucanj u mrezi s tunama, pa se zapitate odakle uvijek on s najbržima, kad je najsporiji?

Kao sto je dašak juga one noći i najavio, idućega dana morali smo okrenuti provu u dvadeset, i zaputiti se u La Vallettu, moj omiljeni porat. Svako uplovljavanje pod ove drevne zidine učini me ponovo živim. Probudi sva moja osjetila koja su i inače u neprestanom traganju za ljepotom, i tu dodju na svoje. Valletta je glavni grad otočne državice Malte, koja se nalazi u srcu Mediterana, otok obilježen povjesnim utjecajima svih koji su imali snage do ovdje doploviti. Na licu tog otoka, tek nešto većeg od našega Brača, možete isčitati stotine godina bogate povijesti od kojih je svakako najjači timbar ostavilo onih tri stotina i pedesetak godina dok su tu stolovali Malteški vitezovi reda Svetoga Ivana. Legendarni čuvari Europe i čitavog kršćanskog svijeta bili su časni ratnici, sinovi najutjecajnijih europskih obitelji i veliki ljubitelji umjetnosti i ljepote. Ovome su otoku u zalog ostavili nebrojena neprocijenjiva kulturna blaga koja krase gotovo svaki njegov kutak, a osobito glavni grad.

Počevši od prekrasnog i od svih vjetrova zaštićenog Velikog Porta ( Grand Harbor ) u kome smo se vezali i iz kojega se pruža nezaboravan pogled na moćne zidine La Vallette i tri manja gradića s druge strane zaljeva, pa preko kamenih skalina, crkava, palača, muzeja, do velebne barokne katedrale. Ulicama ovoga grada struji dašak moći i stoljetne snage ukopan duboko u njegove kamene temelje. Pravi je užitak zaviriti u prebogatu ostavštinu ove moćne družine, od katedrale Svetoga Ivana Krstitelja, jednostavne vanjštine potpuno u suprotnosti s bogatom unutrašnjosti i muzejima koji se nalaze u njenom sklopu, palača, biblioteka, muzeja… Na svakom koraku rasuto je blago nevjerojatne ljepote. Jedno od najznačajnijih djela svjetskog slikarstva, a nalazi se u sklopu katedrale, je Pogubljenje Ivana Krstitelja, remek djelo Caravaggia i jedina slika koja nosi njegov potpis, upisan u krvi svetca ( sukladno njegovoj reputaciji prijestupnika i nasilnika). Slika je to koja je mene ostavila bez daha, nešto nevjerojatno snažno, vrhunsko djelo svjetske slikarske baštine. Ako nikad i ne nadjete drugog razloga za put do ovog otoka, dodjite pogledati samo nju! Neka se Leonardo ne ljuti, ali njegova Mona Lisa na mene nije ostavila niti približno ovakav utisak!

Neznam što je ovdje ljepše, noć ili dan, ovi ljudi žive sto na sat, tu su vatrometi način života, stalno je neka fešta, nikad se ne gase, možda je ovo jedna od posljednjih luka iz onih priča mornara o ludom životu, barovima, noćima i prekrasnim ženama… Jedino što vam tu kronično nedostaje su novci, jer vam samo cure iz ruku na svakom kantunu. Nevjerojatan spoj svjetova na čijim se putevima nalazi, Europe, Azije i Afrike, rezultirao je jednim bezvremenskim šarmom, koji vas ne može ostaviti ravnodušnim. Naravno da sam i tu pronašao svoj kafić, s dobrom kavom i na pravom mjestu, pa sam obred jutarnjeg napitka odradjivao na naš način, dugo i lagano, s čestim pogledima preko ruba novina. To je jedna od mojih omiljenih prečica do duha nekoga mjesta, tu imate priliku neposredno se družiti s ljudima toga kraja. Zato uvijek kad negdje dodjem, potražim neki svoj šarmantan kantunić za ovu namjenu. O Malti bih vam mogao napisati knjigu, pa ću stati šestoga dana kad se vjetar konačno smirio, a mi isplovili da iskoristimo par dana lijepoga vremena koji nam predstoje.

Maltu ne smijete napustiti bez malteškoga križića, kaže se ovdje, pa sam i ja ponio jednoga oko vrata za dobru sreću, što nam je sigurno već prvoga dana lova i pomoglo da ulovimo ribu. Prebačaj smo odradili u gluho doba noći, kako bismo sutra bili spremni na novu akciju. U trenutku ulova, remorker je bio desetak milja udaljen od ulovljene ribe, pa je Luigi Padre preuzeo jedan njihov kavez kako bi oni brže stigli na mjesto dogadjaja. Mi smo tako jednu noć glumili remorker, krečući se dvije milje na sat prisjetivši se kako je to mučan posao. Bilo je malo problema dok su ljudi shvatili kako tegalj funkcionira, ali vrlo brzo sve je došlo na svoje. Bilo je gluho doba noći kad smo stigli do njih i ostavili im kavez. Poprište gozbe bilo je osvjetljeno jakim svjetlima s ovih brodova, na tom dijelu mora noć je ustuknula pred najezdom svjetla, i mogao sam dobro vidjeti poznati redosljed, kad se mreža spoji na usta kaveza, pa se sve skupa spusti dovoljno duboko da riba prodje unutra, pomalo se skuplja mreža iza nje i ona elegantno klizne u svoj novi dom. Ljudi u moru, na sredini Mediterana, daleko stotinama milja od najbližega kopna, u mraku nekih tudjih dubina, vezuju i molivaju, rade svoj posao, i nitko ih ne pita kako se osijećaju, imaju li snage, koliko su spavali, imaju li vode za topli tuš? To su isti oni ljudi koji sad već pedesetak dana od kad su molali cime u svome gradu tuku sve nevere i vjetrove, bez minute predaha, isti oni kojima bih ja nekako podigao spomenik…

Nakon preuzimanja ribe slijedi onaj najodgovorniji dio posla, a to je procjene količine i veličine ribe koju kupujete. To je vječiti sukob ribara i istine, jer oni uvijek vide dvostruko više ribe nego što je stvarno ima. Pa vi morate na osnovu snimaka i svih procjena do kojih možete doći, počevši od svojih ronioca, njihovih šototajera, i svoje vlastite, doći što bliže stvarnom stanju. Bahato bi bilo tvrditi da je itko od nas tu potpuno siguran u točnost svojih podataka, ali negdje se moramo na kraju naći. Naši pregovori su trajali četiri noći dok nismo našli zajednički riječnik. Za to vrijeme sam ih svih pozvao da se spuste skupa samnom u kavez, održat ću im ako treba i kratak tečaj ronjenja samo za ovu prigodu, kako bismo svi skupa utvrdili pravo stanje stvari. Otegotna okolnost u ovoj priči je bila ta što je snimka radjena noću i iz nje se nije moglo baš puno isčitati. To je bio samo dobrodošao razlog da se i ja spustim u dubine, medju moje drage prijateljice i provedem s njima jos nekih pola sata. Ustvrdivši njihovu veličinu i okvirnu brojku, bio sam spremniji za daljnji tijek pregovora u kojima sam stajao sam nasuprot dvadesetak glasnih i temperamentnih južnjaka. Na kraju sam njihove kvintale uspio svesti na glave i došli smo do zapanjujuce brojke koju sam nudio od prvoga dana i svi smo bili zadovoljni, prijatelji per sempre !

Čudan je to svijet, kao i na moru, tako i u pregovorima, nestane svaki sentiment, potpuno se izgubi onaj odnos koji smo kroz ove dvije godine izgradili, jedino Što je važno je trgovina, ona bizantskog tipa, kad se misli samo na to kako prevariti suprotnu stranu, pa se izmišljaju trenutci kojih nije ni bilo, skrivaju manji primjerci mortaliteta koji bi spustili prosjek ionako nepouzdanom slučajnom uzorku koji nema niti dovoljno materijala da bi bio valjan! Srećom, bio sam upućen u priču jer su naši momci s remorkera dobro obavili svoj dio posla pa sam točno znao odakle izvaditi dokaze kad bi pregovori zapeli! U svakom slučaju, nisam želio da se oni osjete zakinuti, kao što nisam mogao oštetiti sebe, tako da je istina koju sam zastupao od prvoga trenutka na kraju i isplivala na površinu. U ovoj priči, mi koji kupujemo možemo izgubiti jednim potezom pera čitave godine rada, dok oni mogu samo dobiti, a jedino je pitanje koliko? Trenutak nakon dogovora, stisli smo si ruku i sve je opet bilo po starome. Uvijek me čekao najbolji komad spize u pijatu, voće je opet za mene bilo na dohvat ruke, samo sam trebao poželjeti i repete su se našle u mom pijatu…

Tekst i fotografije: Ive Šoša (tekst je nastao 2008. godine)