Dani su odmicali, vjetrovi se izmjenjivali, a mi smo čekali. Ovdje jugo puše nesmetano od obala Afrike i nesmiljenom žestinom udara u ove obale. Porat u kome smo se vezali potpuno je otvoren za sve vjetrove južnog kvadranta, tako da smo i u luci imali problema. U jednom srazu pukla je ograda drugog broda koji je za nas bio bočno vezan, pa smo se morali i premjestati da u miru vidamo rane. Ipak, puno lošije su prošli decki koji su na remorkerima s kavezima sve te dane ostali vani, oni jednostavno za sve vrijeme lova ne mogu u luku, njima je batiti more ma kakvo ono bilo. Ovoga puta bilo im je užasno, pogodilo ih je ono sto zovemo more devet u izvještaju za pomorce. To je otprilike najviše sto se more u ovom dijelu svijeta moze naljutiti. Pet dana nisu ništa mogli skuhati, iako je tih dana i želja za hranom upitna. Najgore od svega je to što za vrijeme divljanja cikluna, oni jednostavno nemaju odmora, predaha, potpuno su u vlasti podivljale vodene mase i jedino što mogu je čvrsto se držati i čuvati glavu. Ako je netko u ovoj priči zavrijedio spomenik, to su svakako ovi hrabri ljudi koji sve to podnose bez pogovora. Kad sam ih pitao kako je, baš te dane dok je bilo najgore Mate mi je odgovorio:
– Ma dobro je, obitelj Cikluni se samo minjaju, kako se jedan umori, krene drugi, projti će…
Glavna glumica u ovoj našoj priči je kraljica pučine, riba otvorenih prostora, dalekih i dubokih mora, jedan od najdivnijih morskih stvorenja i najvećih svjetskih putnika uopće, Bluefin tuna fish, Hrvatski CRVENI TUN. Riba je to kojoj su prostranstva oceana i mora dom, a neobuzdana jurnjava tim bespućima zlatnim slovima upisana u genetski kod. To je ista ona riba koju su nam djedovi lovili po valama prvog reda naših škoja, očevi po velikim Jadranskim zaljevima kao što je Bakarski, mi nešto oko otoka Jabuke i širom srednjeg Mediterana, a djeca nasa tražit će je mozda samo u ovakvim pričama iz davnine. Riba je to i kojoj smo upravo mi oduzeli dostojanstvo trpajući je u kaveze i hraneći lopatama da bismo zadovoljili nastrane prohtjeve nekih dalekih svjetova…
Imao sam privilegiju roniti medju tim ribama u prirodi, kod otoka Jabuke, jednog kasnog ljetnog popodneva dok smo moj Mate i ja radili neke sitne popravke na mreži kaveza na desetak-petnaest metara dubine. Odjednom je odnekud iz plavetnila izronilo veliko jato tuna i naprosto u nekoliko veličanstvenih minuta protutnjalo kroz nas nevjerojatnom brzinom dalje na jug. Brzinu sam tada, možda pogrešno, procijenio na oko dvadesetak milja na sat, ali ono što se mene najviše dojmilo nije brzina, nego lakoća i neobuzdana radost kretanja koju sam mogao isčitati u njihovim očima!
Te ribe doista su izgledale sretno, sasvim drugačije od onih naših u kavezu! Pamtim da sam potpuno zaboravio sve parametre koji su mi kod ronjenja uvijek u glavi, ništa više nije bilo bitno, ni dubine, ni vrijeme, nisam znao što je gore, što dolje, zaboravio sam mahati perajama, pustio sam da me doslovno odvuku za sobom, od svega bio sam samo svjestan da gledam čudo i da smo medju onim rijetkim sretnicima koji su vidjeli praktički nevidljivo! Taj trenutak bljeska njihovih blistavih tijela u srazu sa svjetlom sunca na zalazu, gledano iz dubine, bilo je nešto najljepše sto sam vidio u svojim ronjenjima, i žao mi je sto smo samo nas dva svjedočili tom prekrasnom vatrometu ljepote. Ova slika je duboko utisnuta u moje sjećanje i oblikovala mi je potpuno drukčiji pogled na svijet dubina, koji možda i nije sasvim utemeljen jer je opleten s previše emocija, ali držim da je ispravan . Žarko sam poželio s njima otplivati, na njihov način, njihovom lakoćom i brzinom, postati dio te uzburkane razigrane mase života i nikad ne stat!
Od tog trenutka, sva moja ronjenja bila su posvećena traženju ljepote, života i boja, nikada više nisam uzeo u ruku podvodnu pušku, eno je doma, raspadnutih lastika, zaboravljena! Nikad više nisam ulovio niti jednu ribu, a ipak mi je na stolu ne nedostaje…
I sada mi je teško ime te ribe napisati malim početnim slovom. Ne mogu bez divljenja dočekati njihovu pojavu pod površinom na obzoru u mahnitom jurcanju za srdelom, niti suzbiti strepnju nad opstanakom tog nevjerojatnog stvorenja, u isto vrijeme izuzetno snažnog i nevjerojatno krhkog! Nikad kasnije više nisam doživio nesto slično, ali nisam niti propustao priliku da se spustim medju njih u kavez, jer je to jedino mjesto gdje ih možete jos sresti oči u oči. Sve ostalo je nemila lutrija s izgledima jednakim osvajanju glavnog zgoditka. Te oči priča su za sebe, ako vam se ikada posreći, prihvatite priliku, bez straha zaronite medju te blage grdosije koje su tako snažne da bi nas mogle jednim zamahom peraje naprosto polomiti, i toliko blage da se to nikada nije dogodilo!
Tuna će vam uvijek plivat na dohvat ruke, i istovremeno biti isto toliku udaljena da je nećete uspjeti dotaknuti. U prolazu će vas tako promatrati dubokim crnim očima, da ćete se, kao i onaj snimatelj National Geographica, sigurno zapitati:
– Tko ovdje koga proučava, mi njih ili one nas?
Što je to sto ovu ribu tjera na tako daleka putovanja tisućama milja modrim prostranstvima, što joj to ne da da barem povremeno miruje, kao i sva ostala živa stvorenja jos uvijek ne možemo sa sigurnošću reći. Ova riba koju smo doveli do pred rub istrijebljenja, koju smo nebrojeno puta imali na stolu, koju svi dobro poznamo, jos uvijek čuva svoje tajne u modrim dubinama i mi ih vjerojatno nećemo nikad doznati. Na Mediteranu, na ovim pozicijama po kojima sada lovimo, u zadnjih par godina ulovilo se više primjeraka tuna koji su bili obilježeni ili su im bili ugradjeni sitni uredjaji za praćenje koje su postavili znanstvenici s drugog kraja svijeta, iz Canade, ili SADa, što dokazuje da s pravom zaslužuju titulu jednog od najvećih svjetskih putnika!
Devetoga dana boravka u ovom ludom portu, upalili smo makine, odrišili cime i ostavili Pozzallo po krmi. Svi smo odahnuli s olakšanjem, jer ribarima je porat nešto o čemu sanjaju dok krstare morskim prostranstvima, ali već drugi dan boravka u luci čarolija nestaje, i naglo postaju njegovi taoci!
Krenuli smo rutom prema otoku Linosi, gdje je lov za nas trebao započeti. Bilo je dosta mrtve marete sa zmorca, od proteklih dana, valjali smo se kao tikve jer nas je hvatala po bandi broda, što je prilicno neugodno. Ove godine, kao i lani, more nije pokazivalo ni najmanje želje da se smiri, da malo ugrije i da riba proradi. Ružno je to što lovostaj počinje s početkom srpnja, tako da ovi ribari imaju kratak rok za zaraditi svoju godišnju plaću, i ako ih vrijeme ne pogodi, sljedeća sezona je strašno daleko…
Na brodu je život prilično monoton, dnevni zadatci se izmjenjuju kao na traci i svatko zna svoj dio posla. Najživlji su ljudi u stroju i oni u kuhinji. Kuhinja nema odmora, neprestano su u pokretu, tri obroka dnevno za petnaestak svita nije malo i tu se troje ljudi prilično naradi, sve pod budnim okom maestra Vincenza, vječito zabrinutog za sve gladne na kuverti.
Njegova desna ruka je Gianluigi, čovjek dvostruko veci i deblji, pa mu struka mali od kuzine bas i ne stoji, ali on je presretan i takav će i ostati. To je nas brodski grdelin koji malo malo pa pusti glas svom forcom, pa budi i mrtve!
U stroju je glavni čovjek Carl, fetivi Englez s kojim mogu razgovarati i na engleskom, što je dobrodošao odmor za mozak neprestano napet od dešifriranja njihovog nevjerojatno grlenog i nerazumljivog dijalekta. Carl je krasan, tihi čovjek koji je iz Engleske otišao u toplije južne krajeve ima tome petnaestak godina. Put ga je vodio i preko Hrvatske, gdje je u vrijeme domovinskog rata radio na Murteru kod otkupa tuna lovljenih u Jezerima, poslije toga i po Bostonu i istočnoj obali SADa da bi se danas skrasio s djevojkom Talijankom u Napoliu, postao Carlo, i radi već nekoliko godina kao glavni strojar na brodu Luigi Padre. Još pamti drage ljude s Murtera, pitao me za njih. Ne poznam ih, ali sam mu obećao da ću naći načina da ih pozdravim u njegovo ime, pa to ovdje i činim.
Vincenzo, nas glavni kuhar, stoga i omiljeni član posade, već je više od šezdeset godina u ovom poslu i uživam slušati priče i zgode s tunama iz njegove bogate ribarske arhive. Priča mi kako su prije par godina, u suton ulovili jato velikih tuna, sve ribe od preko stotinu kilograma, i dok su čekali remorkere, primijetili su neobičnu pojavu u mreži i otkrili da je velika količina ribe naprosto ispustila svoju ikru, da je to bilo zastrasujuce gledati:
– Ive, more je bilo crveno kao krv te noci!- zaneseno mi je kazao.
Što je to moglo biti, da li je riba, osjetivši opasnost instinktivno pomislila na potomstvo, kao i ona tužna priča o majci psa modrulja kojoj smo ove godine svjedočili kod otoka Paga? Što se s ikrom dogodilo? Nisam pozvan komentirati, u svakom slučaju zanimljiv dogadjaj koji valja spomenuti. Naravno, svugdi su naši, kaže pjesma, pa tako ni ovaj dogadjaj nije prošao bez legendarnog Frane Zankia koji se tu godinu poslom zatekao na ovome brodu, i može posvjedočiti riječi starog Vincenza.
Lov tuna se sastoji najvećim dijelom od beskrajnih lutanja mirnom pučinom u potrazi za piketom ribe koji se neoprezno podigao pod površinu i tako postao vidljiv, bilo sofisticiranom brodskom sonaru, bilo oku ribara. Nema načina na koji se nije pokušala steći vremanska i prostorna prednost pred drugim tunolovcima u otkrivanju tih masa ribe, pa se tako već niz godina koriste i izvidjački avioni i helikopteri za traženja. Ove godine su konačno letjelice i zabranjene, i Europska je Unija svim svojim autoritetom stala iza ove odluke tako sto je podigla svoje avione u zrak, koji nadgledaju čitavu pricu, i propisala rigorozne kazne za prekršitelje. No, prema informacijama koje sam dobio od prijatelja na drugim brodovima, Talijani nebi bili oni da nisu odavno pripremili svoje aviončiće, neke čak i platili unaprijed, i sad su svi u očekivanju da jedan prekrši embargo, i mišljenja smo da će se za njim podizati i svi ostali, a onda bi moglo biti kažina. Ostaje nam pričekati i vidjeti, ukoliko lov dobro krene, bit ce u redu, ali ako, kao i lani kvota ne bude dostignuta a lovostaj se približi, moglo bi se posegnuti i za manje legalnim sredstvima, što će biti dobar test Uniji oko učinkovitog provodjenja vlastitih zakona, i prilika za popravni ispit iz one strogoće, koju zasad treniraju valjda isključivo na Hrvatskoj.
Nama koji na ovom području kupujemo tunu, avioni i nisu od velike pomoći. Zbog golemog areala kretanja, oni prodju za jedno jutro čitavo podrucje lova koje je ogromno, brodovi koji love za dan ili noć mogu stići na poziciju, ali naši remorkeri o tome mogu samo sanjati. Luigi Padre i ostale ribarice u punoj brzini voze i petnaest milja, a ovi remorkeri u najbolju ruku ako su praznih kaveza, mogu potegnuti dvije do tri milje i to ako ih sve pogodi, i vrijeme i kurenat, pa pokušajte izračunati koliko im treba za prevaliti tih nakoliko stotina milja do odredišta! Predvidjeti kretanja ribara jako je teško jer oni lutaju prema svojim zakonima, instiktu barbe koji je odgovoran za lov, tako da je luda sreća zapravo naći se blizu ulovljene ribe u pravom trenutku, a kad vas zrakoplovi razvuku po meditaranu, gotovo i nemoguće.
No, kako je i posada dio broda, prisiljena je s njim lutati ovim širinama i brojati sate od izlaska do zalaska sunca, trpjeti njegova posrtanja, provoditi noći na pučini, s njim tragati. Bezbroj načina koristi se za skratiti vrijeme kad nisi u gvardiji ili osmatračnici, kofi. Svatko je donio neku svoju zanimaciju, ljudi po čitave dane armaju svoje mriže ili parangale, gledaju filmove koje su ponijeli sa sobom, a poneki čak i knjige čitaju! U dvije godine, pronašao sam isto toliko čudaka, ali dobro je znati da ta vještina nije potpuno izumrla. Brod je idealno mjesto za knjige, šteta sto to ljudi ne prepoznaju pa ostaju zatvoreni u svojim kabinama. Onda se eto, za dvadesetak godina probude kao i nas mali od kužine, preveliki za glavu koju nose, preveliki za svoje zanimanje, ali sretni, raspjevani i nasmijani! Na mojim putovanjima zabavljam se bilježenjem vidjenog, čitanjem, a glazba je ono nešto posebno, moj put u igru svjetla i sjene, nešto što me uvijek bez pogreške odvede tamo gdje poželim. Vjerojatno su na to naši stariji i mislili kad su ustvrdili da se navigacija danas bitno promijenila; zaista neznam kako je bilo navigati bez Tome, Bana, Olivera, Djanija, Gibe, Tedia… Fala in! Bane vrati se!
Preduga su ova popodneva, s vrućim dahom Afrike za vratom, na čeličnoj kuverti ovih grdosija, i ako se čovjek nečim ne zaigra, mogu trajati beskonačno. To je i jedan od razloga nastanka ove priče, moja osobna terapija…
U onim beskrajnim lutanjima pučinom prolazi najveci dio lova. Veselje počinje onoga trenutka kad se negdje na obzoru primijeti promjena na površini mora. Nju prvo najavi pojava većeg broja ptica sličnih galebu, nešto tamnijeg perja s gornje strane, odozdo su potpuno bijele i nekako nezgrapnije. One prate migracije tuna i redoviti su gosti na njihovim gozbama tako što s površine u letu grabe podignutu srdelu koja u paničnoj borbi za život iskače iz mora ili pliva pod samom njegovom površinom, čime im postaje dostupna. Ove ptice iz daljine izgledaju kao odbačena hrpa svjetlucavih papirića u padu, ljeskaju se njihovi potpuno bijeli trbusi za vrijeme mahnitog obrušavanja, i tako obilježavaju mjesto gozbe. Sve tada kuha od pjene i šušura, stvori se jedno adrenalinsko klupko živih stvorenja s mješanim motivima; jedni se žele nahraniti, a drugi spašavaju živu glavu. Nije rijetkost da u tom klupku nadjete i morske pse, dupine, sabljarke, sve lovce od formata. To je trenutak kad lovac kao iz one priče, postaje lovina: tada dolaze ljudi, uvijek najgladniji u tom filmu, počnu bacati ješku koju tuna s guštom prihvaća i tako, ne sluteći, postaje glavna žrtva čitave gozbe… Povici na ribare da u mrežama tunarama pobiju i dupine nisu točni, jer to isključivo ovisi o tome tko lovi, svih ovih desetak i više godina što sam u ovoj priči, nikad nisam vidio da je dupin stradao. Ako je i ostao kojim slučajem u mreži, njemu se prvom spusti šuvar i on lako nadje svoj put natrag, u dubine gdje i pripada.
Ako je vrijeme dovoljno dobro, spava se na pučini, tamo gdje se zatekneš. Pogasiš glavne makine, popališ reflektore i navigacijske oznake, gvardija i spavanac. Ako je sreće, u blizini se nadje jos koji brod iz kunserve, kako i oni kao i nasi Kaljani zovu grupu brodova koja lovi u zajednici, pa se vežu alajo, jedan uz drugoga, i dogodi se fešta. Ako uvijeti i nisu idealni, potraži se zaklon od vjetra iza najblizeg otoka, kao što mi često znamo baciti sidro sa zaklonjene strane otoka Linose, ružne škure sike bez pravog porta i svega nekoliko desetaka kućica rasutih u više skupina. Tamo smo jedne večeri zatekli i legendarne bijele barke (barce bianche), Domenica Pappilarda i sestru mu blizanku Genevieve, prekrasne brodove o kojima se u Cetari govori šaptom, kao o onima koji love najbolje.
Svi sanjaju postati dijelom njihove posade. Protumacčio sam to kao dobar znak! Nismo se iskrcavali na kraj, ali nisam imao niti previše želje, vulkanska sika što mjestimice izgleda kao da se lista, uronjena u more do vrata, s rijetkim stanovnicima, nije na prvu imala puno za ponuditi. Lampedusa i La Valletta na Malti, porti su kojima se utječemo kad je gusto, i to je sasvim druga priča.
Tekst i fotografije: Ive Šoša (tekst je nastao 2008. godine)