Novogodišnja priča

U neka ne tako davna vremena na svjetionicima se Nova godina dočekivala u obiteljskom okruženju. Školska djeca su za praznike s majkama stizala očevima, pa su blagdani bili doista potpuni. Dva ili tri svjetioničara zajedno s obiteljima tako su znali prirediti pravu feštu. Danas se svjetionici pod naporom moderne tehnologije napuštaju, a na sve manje njih ostaje tek jedan čovjek. Sam i za Novu godinu.
Ante Domazet svjetioničar je na Blitvenici. Surovoj hridi šibenskog akvatorija, tek koju milju udaljenoj od otoka Žirja, sipa samo komplimente i za razliku od mnogih kojima je samoća i težina života na ovoj stijeni o Blitvenici priča s velikom ljubavlju.

– Tri puta sam bio na Blitvenici za Božić i Novu Godinu i bilo mi je predivno – kaže Domazet i svjedoči kako voli ovaj posao.

– Kad sam saznao da idem na Blitvenicu, napustio sam posao u Njemačkoj i prvim busom krenuo za Hrvatsku. Volio bi kad bi se unatoč davanju u koncesiju pojedinih svjetionika zadrže svjetioničari, jer oni su srce svjetionika. Sad kad se vratim na Blitvenicu puno je vlage, ponistre će zapeć i teško će se otvarati, a iskreno svakom svjetioniku je potriban čovik.

Zima je ipak posebna; hladno je, valovi su veliki, vlaga, a ljudi ne dolaze, teže se i riba lovi jer ne možeš u more staviti barku?
– Tako je ali i zimi bude i lipih dana. Volim ja velike valove to mi je gušt. Jednom je za Božić pao mali snjig i nakon 3 dana se otopio. Ja nisam zimogrozan i jako malo palim peć jer su mi kuhinja i dnevni boravak s južne strane, tako da mi je toplo. Nisam opterećen hladnoćom na Blitvenici kad vidim kako se živi u Lici i ostatku Hrvatske, pa često kažem da i ne znam kakva je zima.
Znam da iza marčanih bura dolazi proljeće, a more ribu vraća uz Uskrs, ljeti krenu i turisti, tako da se poželim malo zime. Onda počinju radovi u vrtu, pituravanje ponistra, vrata motornice, uređivanje okoliša. U proljeće mi se radi i pristan, pa ću moći i barkom u ribolov.

Što radite zimi kad ne možete iz kuće?
– Imam ja u prizemlju veliku radionu i sav potreban alat, tako da uvijek možeš nešto raditi, pripremati se za proljeće.
Inače punimo baterije da imamo svjetla, osmatramo sve što je u našem vidokrugu, a posebno okolna svjetla u noći i njihovu ispravnost rada. Imamo TV, laptop, internet… Vodimo dokumentaciju, kuhamo peremo i lovimo ribu, tj. zdravo se hranimo!

Doduše, i kad spavam jedno oko mi je otvoreno jer uvijek se može zaustaviti okretni stroj, ugasiti svjetlo ili dobiti neki poziv gdje uvijek morate reagirati na vrijeme, neovisno koliko je sati – nebitno je li dan ili noć.

Meni ništa nije teško jer znam da moje prisustvo na svjetioniku je vrlo bitno za sigurnost plovidbe, odnosno ljudi, jer svjetlo koje svijetli na svjetioniku je od velike važnosti, posebno kad su veliki valovi i ovamo se ne može.

Zato sam tu da sam ili uz pomoć mojih kolega električara s kopna otklonim u što kraćem roku kvar. Svjetlo mora svjetliti, a svijetli već 146 godina i nadam se da će uvijek svijetliti – kaže jedan od još nekoliko rijetkih preostalih svjetioničara na Jadranu.
Kad zaplovite sljedeći put pored Blitvenice ili nekog drugog svjetionika, mahnite i zatrubite, jer znate da s njima niste sami. Oni vas čuvaju cijelu godinu.

Tekst i fotografije: Jurica Gašpar – morski.hr