Teku posljednji dani mjeseca listopada, kopno je preliveno čudesnim bojama jeseni, a more smireno čeka zimske bure. Pravo je vrijeme za molat cime i provesti dan-dva na moru. Sva ona vojska turista i svijeta koji nije moru vičan, sto su vladali našim valama protekla tri mjeseca, otišla je i konačno ih ostavila njihovim stanovnicima da do nove sezone vidaju stečene rane , da počiste sto je za njima ostalo. Prekrasni su ovo dani, more je još uvijek dovoljno toplo da se hrabriji i okupaju, sunce još uvijek grije, nebo je modro, a tople boje jeseni svemu su dale nove nijanse. Za one koji mogu, uz neke proljetne bonace, najljepše vrijeme za plovidbu. Tako sam i ja ranim subotnjim jutrom, ispraćen tišinom grada koji se budi, zaparao mirnu površinu put otočića kornatskog arhipelaga, koji mi je ostao dužan. Planirao sam roniti na tim pozicijama, i snimiti sto vise slika živog svijeta mojeg dijela Jadrana.
Podvodna fotografija je jedan po svemu neobičan i specifičan vid fotografije jer ste limitirani stotinama ograničenja koji je cine zahtjevnijom i uglavnom vam ne ostavlja prostora za popravni pokusaj. Samim time sto se sve odvija ispod površine, stotine stvari se mijenja: od opreme koju koristite, uvjeta snimanja, osvjetljenja, vremenskog trajanja samoga snimanja, ponašanja, kretnji. Možda bi se mogla potegnuti paralela dijelom sa foto-safarijem u divljini, ali tek toliko da naglasimo razlike. Zajedničko im je samo to sto u oba slučaja snimate jedan svijet koji je u pokretu i trenutak koji je prošao ne možete vratiti. To je problem, ali i čarolija ovih snimanja. Sve ostalo je potpuno drukčije…
Kupili ste foto aparat kojim ste oduvijek željeli snimati, potpuno ste se s njime sprijateljili, legao vam je na prvu, sve ste dokučili i stvarno je postao produžetak vašega oka s kojim uspijevate napraviti točno ono sto želite. Osim spustiti ga u more. Za to vam treba puno vise od samoga aparata. Potrebno vam je kućište s kojim ce te ga sačuvati suhoga, potrebno vam je osvjetljenje i s pripadajućom opremom za to će te platiti sumu koja ce vam dati pokoju sijedu. Zato je dosta ljudi koji su se ovim poslom zarazili, prisiljeno napraviti kompromis i u dubine ponijeti jeftiniji aparat slabije optike, koji si mogu priuštiti. I onda dođete do prvog problema, gdje u uvjetima koji su tezi i zahtjevniji u svakom smislu, radite s opremom koja im nije dorasla. Možda se upravo tu pravi igrači mogu dokazati, jer ruku na srce, sa takvim aparatima možete napraviti slike daleko bolje od deklarirane kvalitete samoga aparata.
Slijedeće sto vas ograničava u ovoj prici je ronjenje. To je zapravo prva stvar o kojoj morate razmišljati. Da biste mogli fotografirati pod morem, morate u ronjenju biti doma. To ne znaci da morate znati zaroniti i izroniti, nego da morate poznavati čitavu problematiku ronjenja i usvojiti je jer znamo da more rijetko prašta a ovo je jedan dio price u kojemu se možda najlakše zaigrati i ako stvarno ne vladate svim parametrima relevantnim za zaron, može se lako dogoditi problem s lošim posljedicama. Vezano za ronjenje, tu je i problem ronilačke opreme koji ce vam prouzročiti još pokoju sijedu…
Slijedeći problem odnosi se na način na koji ronite odnosno kako se u moru ponašate. Morsko dno je obično vise ili manje prekriveno nekakvim sedimentom koji nije čvrsto vezan za svoju podlogu nego ga vrlo lako svojom aktivnošću možemo poremetiti tako da nam on stvori dodatni problem kod fotografiranja. Svaki dodir s dnom bilo kojim dijelom opreme učinit ce da nam slika ode u nepovrat. Podignete li malo pijeska s dna, on ce dodatno zagaditi već ionako zaprljani medij u kome stvarate, i vas posao na tom mjestu tu i prestaje. Čak i nije nužno dotaći dno, često je dovoljno samo zamahnuti perajom na metar od dna da snimanje postane nemoguće. A kad uzmete u obzir sva podvodna strujanja, kretanja vodenih masa, kurente, plime i oseke, vidjet ćete zašto cesto moramo zamahnuti perajama. Za snimanje divljih životinja u sumi koristimo uglavnom nekakve zaklone koje pripremimo, tzv. čeke iz kojih sasvim spokojno možemo raditi.
U podvodnom snimanju nema čeka na kojima će te se namjestiti i bez pokreta sačekati da vam se nešto ukaze, jer vas more valja ritmom svoga disanja, i vi na to morate odgovoriti. Isto tako oni jaki teleobjektivi koji se vani koriste za ovu svrhu u moru su vam potpuno beskorisni zbog ograničene vidljivosti i dosega vašega osvjetljenja. Tako nam je tu puno značajniji širokokutni objektiv jer i onako svojim ribicama moramo prici blizu, a također i za tzv. ambijentalnu fotografiju su nam nužni jer moramo zahvatiti sto sire područje budući da smo daljinom ograničeni.
Pođite sada i vi s nama na onaj izlet s početka price, subota je, dan iz snova stvoren za plovidbu. Isplovili smo brodom na nekakvih dva sata vožnje od zadarskog porta na jugo, u srednji kanal , kako mi zovemo more iza prvog reda naših škoja, do otočića koji krije neispričanu pricu. Kad smo došli na nasu poziciju, bacili smo sidro i ugasili makinu. Tihi zvuk mora koje diše godio je našim usima dok smo navlačili odijela i spremali opremu za zaron. Provjeravali smo naše podvodne lampe, baterije foto aparata, ronilačku opremu i ustanovili da smo ponijeli bas sve sto nam je potrebno. Zadovoljni, lagano se spuštamo s bande broda u prohladno more. Vise nije onako toplo kao sto je bilo tek mjesec dana ranije, ali brzo se privikavamo i postaje nam ugodno, pa i zaranjamo. Volim taj trenutak kad mi usi napuni more i teška tišina zavlada u mojoj glavi, kao da potezom misli otpustim čitav svijet i on odlazi nošen velikim balonom poviše srebrne folije površine koja ostaje kao jedino ono nešto sto nas veze i dijeli…
Ronimo niz južne padine našeg otoka i spuštamo se do dna koje se nalazi na tridesetak metara dubine i dalje blago pada praćeno kamenim gromadama sve do preko četrdeset metara. Isprva nisam svjestan ljepote koja me okružuje, osvrćem se oko sebe i palim svoju lampu. Skupa sa svjetlom pali se i čaroban podvodni svijet prepun boja: žuta, crvena, ljubičasta, modra bića i raslinje svud su oko mene. Mali crveni koralji, spužve i žarnjaci svih boja i oblika, ribe i čudna bića nezamislivih oblika, pužići s kućicom ili bez nje, gorgonije u bojama, ribe koje su našle zaklon u korijenju presigurne u moć svoje mimikrije uopće ne reagiraju na moje prisustvo dozvoljavajući mi da ih fotografiram do mile volje. Naravno da koristim tu mogućnost: lastavica, ogromna škrpina, sigurno vise od tri kila težine, predstavlja prevelik zalogaj za moj mali blic, maleni pužici čudesnih formi, sve su to bića koja uglavnom strpljivo poziraju ako ih ne uznemirite.
Okrećem se i lagano vozim tražeći nešto sto ce me izazvati na novu akciju. Uskoro kroz otvor u jednoj stijeni ugledam morsku mačku koja mirno spava, slikam je par slika iako nije u dobrom položaju, i idem dalje. Vladika arbanaski strelovito mi projuri kroz vidno polje pa zastane i znatiželjan se vrati dozvoljavajući mi tek djelomice da napravim par fotografija u letu. Kako ga moj aparat teško fokusira u modu s vise točaka izoštravanja, pomislim kako bi bilo lijepo postaviti ga u mod sa samo središnjom točkom izoštravanja pa okrenem aparat i pokušavam to izvesti; operacija koju sam milijun puta odradio i na suhom i u moru, ali ovaj put pritišćem razne tipkice ali nikako ne mogu dobiti to sto tražim. Nakon nekoliko pokušaja uspijevam ali vise moga Vladike nema. Znam da se radi o narkotičnom djelovanju dušika koji lagano vozi moj mozak svojim putevima, i znam da moram biti oprezan. Bacim pogled na sat i vidim da moje vrijeme ističe i da mi skoro valja put površine. Do tada sam napravio skoro dvije stotine fotografija i znam da su mi i baterije pri kraju, a i kartica mi je skoro puna pa i ne žalim nego krećem lagano u izron putem kojim sam i došao. Uživam u svakom trenutku ovoga ronjenja i obećajem sebi da ću se opet vratiti na ove obale. Dok smo na tri metra odbrojavali svoj propisani dekompresijski zastanak, niotkuda je do nas doletio jedan gof uobičajeno bezobrazno blizu, izbečio se na pola metra od moje maske i čekao da napravim fotografiju svoga života, ali na zaslonu moga aparata velikim crvenim slovima pisalo je da zamijenim baterije, pa sam pozvao svoga frenda koji je prizoru bio okrenut leđima, da ga on zabilježi sto je i učinio. Trofej smo tako zabilježili ali fotku svoga života jos sanjam…
Kad smo na krmi broda kasnije pregledavali slike, na malom LCD zaslonu učinilo nam se da imamo priličan broj dobrih slika, no kad smo sve spojili na veći zaslon našeg računala, ostalo nam je svega par fotografija koje su bile stvarno dobre. Kad uzmemo u obzir da smo zajedno učinili preko tri stotine fotografija, i nije neki uspjeh, ali nemojte se obeshrabriti, to je tako i kod najboljih, kad snimate živi svijet i još u otezanim uvjetima, kad svi vasi manekeni jure bezglavo uokolo, a vas more valja u svim smjerovima, i kad k tome nemate bas ni vremena pa morate sve to ubaciti u tridesetak minuta, onda nemate razloga biti nezadovoljni. Mene zadovolji i jedna fotografija po zaronu ako je stvarno dobra! Idemo redom: kao prvo uočavamo na dobrom dijelu fotografija pravu koprenu bijelih pahuljica koje ih cine potpuno upropaštenima. Radi se o disperziranim sitnim cesticama koje plutaju po moru i onoga trenutka kad u funkciju stavimo svoj flash, one postaju problem. Bez njega uopće se ne vide, ali u dubinama boje ostaju nijeme bez osvjetljenja i to nas prisiljava da ga koristimo. Kako i koliko ćete ga koristiti, odlučit ćete sami, u manjim dubinama koristite prirodno svjetlo, a u većim dubinama nađite neku vašu ravnotežu. Sto je udaljenost između objektiva i objekta snimanja veća, i taj problem bit ce ozbiljniji. Položaj vašeg flasha u odnosu na objektiv aparata također utječe na ovu pojavu; sto je kut veći problema će biti manje!
Druga stvar koju smo uočili kod analize je kadar. U podvodnom snimanju nemate jednostavno vremena dobro kadrirati svaku sliku iz vise razloga: prvi je taj što ste i vi i vaš maneken u neprestanom pokretu, ni u jednom trenu niste potpuno mirni da biste mogli složiti svoju kompoziciju pa ste uglavnom prisiljeni improvizirati. Naravno, neke osnovne stvari ćete uspjeti postaviti ali finese su uglavnom prepuštene trenutku. Vasi modeli lete oko vas u posve nepredvidljivim putanjama pa imamo dosta slika na kojima se vidi samo dio naše ribe, rep ili dio repa, glava druge ribe koja je došla nakon naše glumice… To je još potencirano kašnjenjima kod okidanja digitalnih aparata i tu opet ne možemo ništa učiniti.
Treće su neoštre fotografije, u uvjetima smanjenog osvjetljenja autofokus naših malih aparata nije dorastao tim zahtjevima, a za manualno namještanje jednostavno nemamo vremena a i u moru je teško na malom zaslonu točno ocijeniti oštrinu prilikom ovog izoštravanja, pa ga i ne preporučam. Sve su ovo razlozi da imamo tako malo pravih podvodnih fotografija i gotovo da možete raspoznati rukopise njihovih autora.
Pozivam vas da i vi probate, pridružite se i pomognite nam sačuvati bisere naših dubina za ljude koji bi voljeli a neće imati priliku. Izvucite pokoju sličicu, bit ce vam ljepši ovaj svijet, a samo mi ćemo znati koliko truda stoji iza te jedne dobre fotografije!
Uobičajene radnje koje funkcioniraju na površini, ne vrijede i u moru. Uzmite primjer vaše kartice u digitalnom aparatu: za vrijeme snimanja na suhom, u trenu kad je ona popunjena jednostavno je izvadite iz utora vašeg aparata i na njeno mjesto ubacujete novu. Toga u moru nema, jer zamjena kartice iziskuje potpuno sušenje aparata prije bilo kakve akcije. Isto vrijedi i za baterije, pa možemo reci da sa svakim od navedenih simptoma zapravo naše snimanje i završava. Kad tome dodate stvarno vrijeme koje vam je na raspolaganju, složit ćete se da nam posao nije nimalo lak.
Još jedna od čarolija podvodnog snimanja je i to sto nikad nećete dva puta zateci istu situaciju na vašim pozicijama, u svega par sati možete imati nevjerojatne promjene sto se tiče živih stanovnika vaših stijena: jednom ce sve vrvjeti od života, par sati kasnije nigdje nikoga. Nemojte odbacivati olako pozicije za koje slutite da bi morale biti kvalitetne, uvijek im dajte drugu priliku. Samo je pitanje vremena kad ćete dobiti priliku za svoju fotografiju života, i osigurajte sve da je budete spremni iskoristiti, pobrinite se da vam baterije budu pune a glava bistra i dorasla zadatku.
Nas Jadran prepun je boja, na vama ostaje samo da ih prepoznate i naučite iznijeti na površinu. Ovo je vjerojatno najljepši način za to, pa vam samo mogu poželjeti dobro more, jer znam da vas ono neće razočarati.
Tekst i fotografije: Ive Šoša