Škuner “Hrvat”

Najtužniji životopis i najneobičniji kraj doživio je šoltanski brod škuner – „Hrvat“ koji je već nekolikoputa ispunjavao novinske stupce, pa se i citira u cijelosti: „Jedan je jedini brod, među onima većima od stotinu bruto registarskih tona što su posljednjih 40 godina vijali ipak nije. Bio je to jedrenjak „Hrvat“, cijeli niz godina naš najstariji brod, no ono po čemu mu pripada posebno mjesto nisu njegove godine već uistinu neobična smrt. Brod „Hrvat“ potopljen je – motornom pilom. Prije 43 godine, 20. rujna 1975., poslan je taj veteran na dno.

Da tu, po mnogo čemu neobičnu, epizodu iz života jednoga broda izvučemo iz zaborava pomogao nam je kap. Slavko Bačić iz Lučke kapetanije u Zadru, jedan od nekolicine ljudi što su prisustvovali odlasku najstarijeg našeg broda. Iz zadarske gradske luke, gdje je usamljen stajao i propadao više od godinu dana, „Hrvat“ je toga rujanskoga jutra otegljen na pučinu. Zadaća potapanja broda povjerena je radnicima zadarskoga brodogradilišta, koji su sa svojim čamcem oznake ZD 648, a poznatim pod imenom „Maslinica“, preuzeli brod u tegalj. Na predjelu Kožina, nešto manje od jedne milje od obale, neobični se konvoj, u kojem je bio i brod Lučke kapetanije, zaustavio. Veteranu starom ravno 95 godina valjalo je izvršiti smrtnu presudu – nekoliko puta motorna se pila zarila u njegova trošna rebra na desnome boku i ‘Hrvat’ je polako potonuo na 45 metara dubine.

Nesvakidašnje potapanje drvenjaka bilo je tužno finale inače bogatoga života starca na pragu stote. Brod je izgrađen u kolovozu 1880. godine u brodogradilištu „Brundrit & Co.“ u mjestu Runcorn u grofoviji Chesire u sjeverozapadnoj Engleskoj. Vlasnik Joseph Pinch bio je iz istoga mjesta. Tada je dobio ime „Snow Flake“ koje će nositi punih 58 godina. Bio je to dvojarbolni škuner bez pomoćnoga motora, od 122 BRT i 220 tona nosivosti, dug 26.5 i širok 6.5 metara. Pomoćni motor ugrađen mu je tek 1919. godine. Bio je to stroj od 150 konjskih snaga proizveden u tvornici „H. Widdop & Co. Ltd.“ u gradu Keighleyju u Yorkshireu.

Uz njegovu pomoć brod je postizao brzinu od šest čvorova. Godine 1935. „Snow Flake“ je brisan iz britanskoga upisnika brodova, te je pod istim imenom nastavio ploviti pod austrijskom zastavom. Kupio ga je poduzetnik Friedrich Pitzinger iz gradića Grünau-Hofstetten u Donjoj Austriji, a matična mu je luka bio Beč. Dvije godine poslije ugradio mu je novi dizelski stroj MAN („Maschinenbau Augsburg Nürnberg A.G.“) od 125 KS. Pod imenom ‘Hrvat’ zaplovio je 1938. godine kada ga kupuje Dinko Vidan iz Stomorske na otoku Šolti. Kao i drugim brodovima obalne plovidbe koje je travanjski rat 1941. zatekao u Jadranu Talijani su mu odmah promijenili ime, pa „Hrvat“ postaje ‘Dalmata’. No, ubrzo poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. brod susrećemo pod starim imenom na popisu transportnih brodova Mornarice NOVJ. Sudjelovao je u brojnim partizanskim akcijama, pa i u operaciji oslobađanja otoka Šolte.

Za „Hrvata“ i obitelj Bezić crni dani nastupaju u travnju 1948. godine kada su kroz takozvanu nacionalizaciju oteti brodovi male obalne plovidbe svim privatnim brodarima na Jadranu. Dodijeljen je tada Jadranskoj slobodnoj plovidbi iz Rijeke, no kao već stari i mali brod vrlo brzo je prepušten Brodarskom preduzeću „Lovćen“ i upisan je u Kotoru. Tada mu je ime na pramcu i krmi ispisano – ćirilicom! Godine 1954. brod je bio temeljito preuređen u Trogiru, kojom prigodom mu je ugrađen i novi stroj Ansaldo („S.A. Ansaldo Stabilimento Meccanico Genova“ – Sampierdarena) od 180 KS, no brzina mu je i dalje bila najviše šest čvorova.

Za Kotorane je plovio 14 godina, sve do ljeta 1962. godine kada je brodarstvo „Lovćen“ ukinuto, a svi njegovi brodovi predati Jugoslavenskoj oceanskoj plovidbi. Ipak, to poduzeće nije nikad bilo upisano kao vlasnik broda, jer je odmah prepušten Prekookeanskoj plovidbi iz Bara. Ostarjelog, ali još dobrodržećeg drvenjaka Barani koriste do 1969. godine kada ga prodaju Zadruzi „Porin“ iz Svetoga Martina. Ona ga tri godine poslije prodaje splitskom Transportno-trgovinskom birou i tada počinje agonija „Hrvata“. Brod je početkom 1974. godine raspremljen u Zadru, a posljednji zapovjednik Zvonko Barić napušta ga 11. srpnja, pa od tada o „Hrvatu“ ne brine nitko osim – lopova. S broda prvo nestaju sidra, pa lanci, poklopci grotala, brodska svjetla i na kraju sve što se odnijeti može. Napušteni brod puni se i morem i kišom, vatrogasci ga ispumpavanjem nekoliko puta spašavaju od potonuća, pa veteran sve više postaje smetnja u zadarskoj luci. Nakon što je Transportno-trgovinski biro 12. prosinca 1974. godine proglasio stečaj, vlasnik broda postaje Općina Zadar. U dogovoru s Okružnim privrednim sudom i Lučkom kapetanijom odlučeno je da se starac od 95 godina ukloni iz luke i potopi negdje na otvorenome moru. I tako se vraćamo na početak priče o neobičnome kraju „Hrvata“, broda kojega je usmrtila –motorna pila.

Izvor: POMORSTVO ŠOLTE, Doc. dr. sc. Pero Vidan, kapetan duge plovidbe, Prodekan za znanost, Pomorski fakultet u Splitu