Priča o svjetioniku Blitvenica

„U jednom je svjetioničarskom dnevniku s Blitvenice 31. prosinca nama nepoznate godine zapisano: ‘…uslijed nemogućnosti pristanka na dizalicu, zbog jakog juga, brod je usidren u smjeru NW…’, a onda drugi dan slijedi druga rečenica: ‘…uslijed nemogućnosti pristanka na dizalicu, zbog još jačeg juga brod isplovio u nepoznatom pravcu.’

Tada su se preko obalne radiopostaje znali slati i telegrami. Sve je to išlo preko radiostanice i svaki tekst koji bi išao van na taj način, morao je ostati zabilježen u dnevniku rada – isto kao da šalješ u pošti. Šalu na stranu, možda bi je, da su tad imali plastičnu brodicu, mogli dignuti. No tada su bile veće i teže drvene brodice, tako da nije jedan mogao ostati u brodu, a da ga drugi ručno preko mehanizma dizalice diže. Ovaj iz brodice morao je na bilo koji način iskočiti na kraj i svom snagom u dvoje bi nekako uspjeli podići brod. Eto baš u tom slučaju čovjek pomisli: a što su išli na staru godinu na kopno? Pa djeca su na lanterni, a i žene. Svaki čovjek danas bi se potrudio da dostojno dočeka blagdane, pa tako i oni. Posebno da baš tad ne budu gladni i žedni, jer znali su biti. Riskiralo se i išlo na kopno da bi Božić bio i njima ono što i svima ostalima.“

„Nekad su je zvali Lucijeta. Svjetioničari s višegodišnjim iskustvom, koji su proveli barem dan na ovoj hridi, znaju je opisati kao jednu od najsurovijih. Blitvenica – na kojoj uza svu ljubav ništa ne uspijeva osim blitve kojoj sol ne smeta, a po njoj je i ime dobila – hrid je ljutoga nemira. I tek je varka onaj rijedak trenutak kada bonaca ispusti uzdah iz pluća. No za razliku od turističkih razglednica, ovo mjesto treba prikazati onakvim kakvo ono u suštini jest: surovo, nehumano, nezasitno bijesom i valovima razorno… ‘Neka nam Bog pomogne’, uzvik je nesuđenog brodolomca kojem je izdahnuo motor, početkom 80-ih na radiostanici i kanalu 16 za hitne sličajeve. Srećom, vojni brod u blizini preuzeo ga je u tegalj u zadnji čas tek nekoliko stotina metara odavde.“

Pepeljara s kućom

„Prema politici poduzeća trebalo je najprije proći one najteže svjetionike, poput Blitvenice i Palagruže. Nekada je bilo da svjetioničar s obitelji mora ostajati na lanterni po 6 mjeseci ili godinu dana, a posljednjih dvadesetak godina se i to promijenilo. Sada smo mjesec ili 15 dana tu na poslu, a toliko i doma, ovisno o dogovoru, težini svjetionika ili već nekim drugim okolnostima. I posada je uvijek ista. Nema više onoga da si negdje pet ili deset godina pa te onda premjeste na drugo radno mjesto. Većinom danas dijelimo isti svjetionik do prestanka rada na njemu.

O ovim za život teškim lanternama mogu ispričati samo nešto iz svog iskustva. Što reći o Blitvenici? Pepeljara s kućom. Kad te netko tamo iskrca, a nema travke, stabla, nema ničega. Možda dva tamarisa, iako ne znam kako su i oni živi. Kad dođeš na takva mjesta, osjećaš veliko strahopoštovanje. Čudan i neopisiv je to osjećaj kad znaš da imaš sto metara do mora sa svih strana kuće. Kad zapuše, more ti dođe do zida i ti zapravo ne možeš ništa. Moraš zatvoriti škure i ne možeš izaći iz kuće danima dok to sve ne stane. A prije toga moraš osigurati brod, sve što je oko kuće pokretno mora se pripremiti, vezati, spremiti unutra. Gadno je to jer teško i vidiš nekoga, nitko ti i ne dolazi, osim nekih ribara koji idu kočariti na Jabuku pa ih gledaš tako dok idu u daljinu. Danas je malo drukčije jer je više brodova pa tu i tamo netko i prođe, a prije si znao ne vidjeti čovjeka danima. Tu si zbilja osuđen biti sam. Nema dućana, što si donio, donio si. A onda moliš Boga da ti nakon mjesec dana dođe smjena, jer ako je grubo vrijeme, onda ni smjena ne dolazi. Moraš imati viška hrane i računati na to da tamo nećeš biti mjesec, nego mjesec i pol ili dva. Nepredviđene okolnosti su tu stalne.

Čovjek na ovom poslu doista mora biti kompletan, jer je sam. Ako treba promijeniti dvije kupe na krovu ili zazidati zid, moraš to odraditi. Ako je neki kvar na brodici kojeg možeš odmah popraviti, moraš to riješiti. Zato nas pripremaju na tečaju za svjetioničare stručnjaci koji dobro paze na to da smo doista i sposobni za sve neizvjesne situacije i da se prilagođavamo. Ali psihički nas nitko ne priprema jer čovjek koji se odluči na ovakav život, više-manje se sam pripremi na ono što ga čeka. Ako to ne napraviš, sigurno te nitko na to neće pripremiti. Prije odluke za ovaj posao, promisliš dobro. To je samo stvar glave.“

Tekst i foto: Jurica Gašpar, morski.hr