Možda nisam najkompetentnija osoba za opisivanje ove lokacije jer nisam njezin najbolji poznavatelj, prije bi to bili svi ronioci iz viških centara za ronjenje. Na nagovor urednika ovog portala odlučila sam pisati baš o ronjenju na Biševu radi moga prošlogodišnjeg oduševljenja onim što sam tamo vidjela koje mi se urezalo u pamćenje.
Na moje veliko zadovoljstvo sudjelovala sam u ronilačkim aktivnostima oko pripreme organizacije Kupa u podvodnoj fotografiji Antun Gavranić 2017. na Biševu zahvaljujući J.U. More i krš.
Premda sam već i ranije na ronila na Biševu ponovno sam ostala zatečena doživljajem, ljepotom i bogatstvom ovog podmorja.
Da bi došli na bilo koju lokaciju na Biševu potrebno se obratiti nekom od ronilačkih centara u Komiži. Nama je od velike podrške i spreman za svaku podršku bio ronilački klub B-24.
Krenuli smo prema Rtu Kobila koji se nalazi na istočnoj strani otoka. Cijelom dužinom od rta na kojem se nalazi istoimeni svjetionik prema Mezuportu se proteže stjenovito podmorje koje je prepuno rupa – buža (biša) po čemu je Biševo dobilo ime –L’ isola dei busi (otok rupa).
Čim smo zaronili vidjeli smo da je sve bogato životom.
Roneći uz zid i do 20m kad se valovi i sunčeve zrake odbijaju od stijene vidi se kako u tome ritmu plešu oko njih jata malih i velikih salpi, crneja i ušata, a u prolazu se često se vidi fratar, šarag, pic i vladika arbanaška.
Radi savršene prozirnosti i vidljivosti teško je procijeniti, a da ne pratiš ronilačke instrumente koliko se brzo ide u dubinu i koliko te ona vuče ako znatiželjno pogledavaš prema dole. Tada započinje prava avantura.Držali smo se dubine oko 40tak metara, a to je za ovu lokaciju neka minimalna dubina.
Ulaskom u veće dubine i paljenjem svjetala ronilačkih lampi otkrivaju se veličanstveni prizori koju je stvorila čarolija prirode.
Sve je prepuno većih i manjih kaverni i rupa. Stijene i zidovi su šareni od crvenih algi i spužava svih boja i veličina dok se između njih moćno uzdižu guste kolonije lepezastih gorgonija.
Od šarenila boja i oblika ronilac sa fotoaparatom u ruci ne zna na što bi prije obratio pozornost.
Nakon par minuta zatečenosti od nestvarnih prizora i spoznaje da roniš u šumi morskih stabala počinješ se polako privikavati i na detalje.
Bića tipična za ove tamne podvodne prostore su posvuda.
Odjednom ih sve vidiš, izviru od svugdje zvjezdače svih oblika i žarkih boja, crvi, ježinci, puževi, jastozi, škarpine i murine, a oko ovih rekla bi nepokretnih slika, stalno su u pokretu lijepe jere i matuličići.
Naravno uz ovako lijepe prizore vrijeme strašno brzo prolazi jer je previše toga za samo jedan zaron, pa smo ih ponovili…
Moj je zaključak da bi se na ovo mjesto mogla usidriti i nekoliko mjeseci neprekidno roniti i istraživati , a da mi svaki zaron donese neki novi prizor i iskustvo.
Tekst i foto: Ana Vučković