Ribar je pjesnik. Umjetnik od mora, samotnjak. To morsko u njemu zajedničko je i jedriličarima, pomorcima, skiperima, kalafatima, svim oračima morskih njiva. Mišićava je njihova pučinska jedinstvenost, a ipak su slabi na emocije i jedva dočekaju zgodu za zapivat, za se družit, za bit u srcu zbora, višeglasja i pobratimstva.
Epska je priča o ribaru, seže duboko u minula doba odakle je na primjer i falkuša doplovila. Danas je dovoljno reć Kalambera za dotaknit se svih ribara. Kao u autohtonim pjesmama iz naroda, Ribar plete mrižu svoju ili Ribari smo sa Jadrana ili kako je za reć’ u Bodulskoj baladi „more naše plavo, sve nam želje znaš, ti si snaga, srića, cili život naš“…
PANULAT PO INTERNETU
I tučedu nas nevere i kiše, i svaki dan smo zgrbljeni sve više, ali danas… tko drži ovaj časopis u ruci, ili „panula“ (surfa) po internetu, taj sigurno trči za kapitalcima da bi se mogao pohvalit i udovoljit osobnom adrenalinu, pa će svakako bit zainteresiran za priču o ribaru na Jadranu.
Nakon ova tri odlomka o vremenu kojemu je istekao rok trajanja – ribar više nije pjesnik, on kao naš suvremenik postaje poslovni čovjek kao i samotni otkačeni pastir Goran Gospodnetić u prethodnoj reportaži s nenaseljenog otoka Sušac na pučini.
Ta promjena se stigla dogoditi čak i za jednog života već spomenutog ribarskog sinonima Kalambere, a usput budi rečeno – u njemu je toliko svega da ni s brojem života nisi na čistu kad je on u pitanju. Čovik se zove Damir Karuza Kalambera i rođeni je Višanin a poznat je i po tome što sam s njim proveo na Palagruži u njegovoj Karmeli cijeli jedan tjedan. Bilo je to po dogovoru zbog reportaže u nastavcima o njemu kao ribarskoj faci. Zato se usuđujem, a da ga i ne pitam, ovako bilo što o njemu zabilježiti jer naravno da smo njegov partner, mornar na brodu, Duje i ja u sedam dana postali kao mala obiteljska tvrtka i posada.
STASITA SPRIJEDA I STRAGA
Dragocjeno je to iskustvo jer se u sedam dana života s Kalamberom prepoznaju i tisuće godina ribanja i prigovaranja, kao u Hektorovića, dotle da i nehotice izbija sve jedna do druge filozofija mora – kako i života. Ne triba ti bit pisac…
Tu je puno more sitnica koje čine život. S nama je bio i Duje Jerković koji se s Kalamberom zna pa mu je često bio mornar na brodu, pomoćnik. Ali da se razumijemo, Kalamberin brod Karmela je u biti mala preuređena pasara od sedam-osam metri kojoj do Palagruže treba dobrih osam uri i nije to za smijat se kad u jednome momentu na po puta više ne vidiš otok Vis odakle smo krenuli, a Palagruži se još ne vidi ni na onome vrhu svjetionik. I samo još fali, kako se i zbilo, da na horizontu zapara munja od nevere… ali nije stigla do nas.
Kalamberina Karmela je – da si je vidio gospe draga kako je stasita sprijeda i straga, zapisao bi Slamnig – dakle Karmela je brodić s kabinom u kojoj smo spavali na smjene po dogovoru da jedan nesmetano prdi i hrče a druga dvojica rade u kokpitu bilo da love lignje ili na udicu ili oko vrša, parangala itd. Jer radit se uvik mora, a spavat je dosta jednome od nas.
KRMA TINE TURNER
Kad si Kalambera onda radiš nemoguće stvari a misliš da je to normalno. Jer Kalamberi i jest normalno bit nasrid Jadrana pa ne vidit ni Hrvatsku ni Italiju. Eto mu kad voli.
Tramuntana dere a on na metar-dva od jedne sike u palagruškom akvatoriju usred noći lovi lignje i istodobno održava brod na distanci dok motor radi kao da je u leru jer bi ga razbilo o kraj. Tu se dobro lovi lignja i valja malo riskirat.
Pa sad bi se moglo nabrojat milijardu takvih minijatura. Na panulu je izvlačio zubace kapitalce i usput vižitava parangal od vrša za jastoge sjedeći na krmi broda prilagođenog tom njegovom „one man show“ ribanju jer nogama vozi brod a rukama lovi. Za to vrijeme obavezno je radio razapet decibelima sve do Italije jer dok ja čistim kapulu za brujet Kalambera lovi s bokova poput Tine Turner, kao mlada krčmarica između stolova (još jednom Slamnig). A onda Tina Turner.
Simply the best!
Tekst i foto: Elizabeta, Mario i Segor Garber