Nema otoka do Visa!

Samo kad spomenemo Vis, dignu nam se jedra na glavi (a šta bi tek bilo da znamo jedrit!). Jedno ljeto smo s djecom i našom karampanom od broda Betalinom proveli na južnim klifovima otoka i vozili se livo-desno od Rukavca na istoku do Stupišća na zapadu pa nikako uteć jer su na obje strane nadirali golemi valovi od tramuntane koja je nekoliko dana Vis držala u opsadnom stanju. Nestalo nam je i nafte, ali nema straha na moru, uvijek ti netko pomogne.

ZATOČENI TURIZAM
I tu pod klifovima je bilo lipo, bonaca, i protegnuti blagi valovi mrtvog otvorenog mora čak i dugo nakon što je tramuntana kalmala. Kad smo konačno uspjeli proć na jednu stranu i primaknit se Visu i Komiži pa malo odmorit po kaletama i konobama, saznali smo za krepat od smija da je malo tko tih dana otplovio s Visa jer je svega nestalo, osim tramuntane, nestalo i benzina i nafte. Onda smo poslali priču za novine da se Vis konačno oslobodio vojne opsade, primio prve turiste i ne da im se vratit. Zatvorio pumpnu postaju i nema nafte, s definitivnom odlukom da više niti jednog turista nikad ne pusti s Visa.
Eto to je prava turistička propaganda, pa i politička, možda čak i demografska. Od tada do danas se Vis toliko promijenio i zavladao na nautičarskoj karti Jadrana da nikome uopće ne pada na pamet odlazit s Visa, došlo je dotle da ih treba tjerat, ha!

UVALE KAO OTOCI
Ta južna strana, stjenovita i sasvim nepristupačna, ipak skriva (od neprijatelja, haha) prilično sigurne vale i plaže jedva vidljive dok se plovi kao niz jedan previsoki nepregledni klif od istočnog do zapadnog rta. A sve te vale su zapravo usjeci koji su jednako nepristupačni i s kopna pa nema niti jedne ceste osim staza do tih uvala s „kapacitetom“ za desetak kupača. Pravi primjer je Stiniva, možda i vala number one na svitu. U stvari, uvale su izolirane, odsječene kao i otoci.

Zanimljive su i Mala i Vela Travna, pogotovo Mala (Višani kažu Molo Travno) jer tamo drži kućicu, i spontani ugostiteljski recital, gastro-pjesnik, ali inače pisac, Senko Karuza iz Komiže koji zna pravit i vino i spizu, jer sve je to pjesma. Jedino nije pjesma kad uđeš u tu njegovu valu. Kameno je dno pa se malo teže sidrit. Sin nam je svaki čas mora u more za ponovno nategnit brod da sidro zadije…

 

NITROGLICERIN U ŽEPU
Znači, molite Boga da učini jaka tramuntana, pa ćete doživjeti Vis! Na jednoj Viškoj regati sam se morao pomokrit u odijelu koje mi je posudio legendarni jedriličar Zlatan Zoričić (op. Elizabeta: piše Mario). Bila je to test-regata za jedrilicu tipa Salona. Našao sam se u posadi s olimpijskim imenima ranga Karlo Kuret. Nisu me vodili da jedrim nego da pišem. Takoreći su me vezali na krmi za jedan „pašaman“ da ne ispadnem u tim naginjanjima jer smo jedrili prema Visu niz tramuntanu (koja puše sa sjevera i sjeverozapada). Sva srića da je to bila zbilja jaka tramuntana pa smo brzo došli, tako da sam u Zoričićevu odijelu obavio samo malu nuždu.
A Zoričić je došao u jednom trenutku na sam vrh jarbola da bi nešto popravio. Morao sam stalno pratiti njegova kretanja jer je kod mene bio nitroglicerin u maloj bočici ako mu zatreba za njegove probleme sa srcem. U biti, nije bilo toliko opasno, jer se nije ni penjao na jarbol nego puzao po njemu budući da se jedrilica pod tom tramuntanom toliko lipo nagnula da je jarbol paralelno s morem više sličio na položaj lantine. Tek poslije sam shvatio da me Zoričić prevario, što sam mu i rekao, pa se sad možete i nasmijat:
– A Zlatane, pa ti si meni dao nitroglicerin a sve se trese, moga san odletit u ariju!

 

TEĆA SMIJA KROZ SUZE
Nema do Visa. Tko bi sve to ispričao i nabrojao (op. Mario: piše Elizabeta!). Ni jedan trenutak proveden na tom otoku vi ne možete zaboravit. Samo ćemo vam napomenuti nekoliko asocijacija:
Svratite do Andre Slavića na Budihovcu na istočnoj obali Visa. To su otočići i hridi a najzanimljiva se zove – Andro Slavić, puknut kao kapetan broda, kao ribar, kao kuhar, ugostitelj, najest ćete se smija kroz suze.
A puno toga znate i sami, otok Biševo s Modrom špiljom, otok Sveti Andrija di se s brodom teško možete vezat jer nikad se ne zna a to je jedan od rijetkih otoka di se svi stanovnici zovu Zanchi i trude se ostat skupa za ne prodat niti jedan metar stare zemlje, kuće, mora…

 

KOMIŽA, FALKUŠA, DALJINE
Onda Komiža! Kakvo misto! Odatle je glasovita hrvatska gajeta najljepša na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. – dakle falkuša, u davna vremena na ribarskoj misiji odlazila redovito do 40 milja udaljene Palagruže nasred Jadrana. Sad promislite, do Visa vam iz Splita treba 30 milja. A onda tek Palagruža!

I sad , kad krenete oko Visa, evo di se sve možete vezat, sidrit, kupat, možda jednu noć i ostat, ali onda trči u misto, Vis, ili Komižu, ima bovi, vezova, muringa koliko ti srce zaželi. Zadnjih nekoliko godina Vis je postao pravi nautičarski centar, a ipak u divljini, blizu tog osjećaja da ste u nedirnutoj prirodi.

A zato vam se može dogodit da čak i kad ste s djecom, makar je i malo lošije vrijeme, kopka vas ne biste li promijenili plan i još malo ostali. Takav je Vis. Izmišljen da vam promijeni plan plovidbe. Nautičari vole iznajmiti skutere pa se izgubiti negdje u unutrašnjosti otoka. Na internetu ćete naći kako nautičari vole kad ih netko poput Rokijevih kao kakvu ekskurziju potrpa u autobus i pravac Plisko poje. Tu se jede boje. Mnogi su tako naglo odlučili i zauvijek ostali. Pa i ovi autori moraju priznat da su tako u jednom dahu odlučili par godina živjeti kao svjetioničari.

OTOK ZA POVIJEST
Otok Vis pliva nasred Jadrana otprilike ondje gdje istočni Jadran uz Hrvatsku postaje jako zanimljiv, razvedene obale i s mnoštvom otoka i hridi. Prava atrakcija je u tome što je tu odmah i ono sasvim otvoreno more, pučina s otocima Jabukom, Palagružom, Sušcem… Odatle se lako stiže i na Lastovo, ili malo dalje na Mljet. A u unutrašnjosti otoka polja i planine, idealno za življenje, ne čudi da je Vis tako rano, tako davno privukao ljude. Već u mlađem kamenom dobu jer je Vis na križištu značajnih pomorskih puteva i susretištu raznih kultura.
Ratoborni ilirski pomorci stoljećima nisu dopuštali Grcima prodor u Jadran, a posebno na njegovu istočnu obalu. Zbog toga vlada i oskudica pisanih povijesnih izvora o ovom području pa tako i o Visu. Poznati su tek zapisi o polulegendarnom ilirskom vladaru Visa Joniju koji je vladao ovim otokom krajem VI. i početkom V. stoljeća pr. Kr. Po moćnom Joniju, kažu, dobilo je ime i nedaleko Jonsko more.

 

OTOK ZA JEST
Srdele na ražnju, svježe ulovljena i neočišćena lignja na žaru, pečene pomidore, balancane i tikvice, to je tek početak maštovite viške kuhinje jer su to jela starih ribara i zemljoradnika, a šta će ti više! Tradicija te kuhinje i način čuvanja hrane i pića iz vremena bez frižidera – glavna su obilježja viškog a ne švedskog stola.
Sušena , soljena i dimljena riba, fažol i manistra na brujet, marinirana riba s gradela ili polpete od hobotnice, artičoki s bobom, gulaš od puževa vinogradara…
Višani su i pjesnici svega toga, i druženja, pa nema šanse da vam neće pokrenuti apetit.

 

OTOK KAKAV SANJATE
Zašto na Vis? Najnoviji je hit na svim turističkim i nautičarskim kartama svijeta. Neotkriven je za turiste bio zbog militarizacije, tu je boravila vojska iz nekadašnje Titove Jugoslavije, a i to je danas jedna od atrakcija „militar underground turizma“ (špilje, hodnici u utrobi otoka). Autentičnost Visa je i ta nabrekla želja za povratkom cijelom svijetu od kojega je dugo bio odvojen.
Otok je sam po sebi kao pučinski izuzetno privlačan, posebno za nautičare, ali kao oazu prirode svi ga doživljaju s osobitim naglaskom pa je danas poznat i po kriketu koji na poljima u unutrašnjosti otoka dolaze igrati Englezi, pa i po biciklizmu, zatim i planinarima i roniocima, istraživačima i visina i dubina.
Nevjerojatne su plaže i uvale otoka Visa, špilje poput Modre na Biševu i Zelene na Ravniku, gradići poput Visa i Komiže, mnogi kulturno-povijesni spomenici, antički ostaci stare Isse, značajne crkve, palače, ali i prekrasne tijesne kalete s intimnim konobama i glasovitom kuhinjom dobre ribe viških dubina.

PUČINSKA KONOBA TOMIĆ

Posjet Komiži bez sumnje je ljepši s kopna nego s mora. Doživljaj je more. Uvijek. Ali Komiža se tako stisnula u dno Komiškog zaljeva, pod zbilja uzvišenim planinskim visinama, tako da serpentine kojima se u nju spuštate izazivaju pogled prema horizontu i, ako se ne zaustavite, može vam se zbiti i štogod loše. Stanite, odmorite se, izađite iz auta i slikajte to čudo! Jer dok se vozite nije se lako odlučiti hoćete li pratiti pučinu na kojoj se smjenjuju otoci poput Biševa, Svetog Andrije zvanog Sveca koji stoji kao na tanjuru u daljini, pa hridi i grebena, Brusnika, Barjaka, sve ovisi o tome odakle dolazite.

SVA SU MISTA U KOMIŽI
Serpentine su uzbudljivije kad putujete iz mjesta Visa jer su strme i vijugave pa je to cijela dramaturgija kadrova u kojima ljubite Komižu kao malo misto, pa kao veliko misto, kao staro težačko, pa ribarsko misto, naposljetku kao turističko misto, onda kao misto nenadmašnih plaža, onda kao misto s golemim mulom i brodovima, jedrilicama i gliserima koji paraju tu nepreglednu bonacu, utihinu.
A gdje su tek vinogradi, maslinici, crkva Sveti Nikola i ono golemo sidro, pa obronci zaljeva koji skrivaju plaže prema rtu Stupišću… ma nema tu kraja ni početka.

 

HITNO KOD TOMIĆA
I tako se u vama raspiruje Komiža prije nego je i dirnete. Utopit se u zagrljaju njene luke, rive, kaleta, teraca, skalinada, palmi, konoba, štekata, vezanih i stisnutih brodova ka u pajeru srdela, ili gradela, vonja, dima, vina, bikinija i još puno toga šta se i ne vidi nego ćuti, hoće, iščekuje dok ne pukne cvrčak.
I uvijek se sve svede na malo lipe hladovine ispod bora, tamarisa, za uz zalogaj i gutljaj timbrat ka vječnu uspomenu taj drukčiji dan. Sve ćete to promislit vozeći se bilo kako prema Biševu ispred Komiže, gumenjakom Jončića ili vaporetom Svetim Salvestrom u redovnoj pruzi, a čim akoštate, okupate se i osunčate, uletit ćete glavom bez obzira kod Tomića, za početak na bevandu, gemišt ili pivo, pa poslije toga sve je lako, ide svojim tokom.

 

ĆUTI GA SE I U PJATU
Konoba Tomić je najstarija na Biševu. Većina turista stigne do Modre špilje i smatra da je u turističkom „itinereru“ obavila i taj obavezni sat. A zaboravlja da nije ni vidjela otok, nije oplovila Biševo, obišla puste prekrasne vale i divljinu toga otoka na kojemu ne živi više od deset stanovnika. Krešimir Tomić jedan je od rijetkih koji je stalno tu.

Njegova konoba u kompi s bratom Veljkom jedva vas dočeka čim se iskrcate na bilo koji način u Biševsku Luku, zvanu Porat. Tu ćete se kupat cijeli dan i u moru i u vinu. Tomićevi specijaliteti su i lignje na žaru, i škarpine, jastozi, oćete skuše, srdele, ma nema tu dileme.
Tomićeva ekipa su braća Krešo i Veljko, pa konobar Dino, pa Ana Mardešić, a drži sve kantune, od kužine pa dalje. Tomić je cijelu godinu na Biševu i van sezone bavi se ribarenjem, ali bitno je da tu stalno živi i osjeća Biševo tako da ćete ga prepoznat i u pjatu.

Tekst i foto: Elizabeta, Mario i Segor Garber