Tulsamerican

Početkom 1944. godine saveznici su na otoku Visu na lokalitetu Velo polje izgradili uzletište kako bi na njega mogli slijetati oštećeni saveznički avioni koji su se prema svojim bazama u južnoj Italiji vraćali sa zadataka bombardiranja. Zahvaljujući viškom aerodromu, više stotina teških bombardera i njihovih posada spašeno je, a mnogi su avioni poslije popravka odletjeli s Visa u svoje baze. No, znatan broj teško oštećenih bombardera nije se uspio dokopati viške staze i posade su ih napuštale iskačući padobranima, a neki su se bombarderi i spuštali na more.

Prema do sada prikupljenim podacima, na morskome dnu oko Visa leži desetak Liberatora uz nekoliko desetaka drugih aviona.
Ovu olupinu pronašao je 2009. godine ronilac s Korčule Darko Bojanić, a u ožujku 2010. tim ronilaca Hrvatskog restauratorskog zavoda zaronio je na ovu, tada nepoznatu olupinu koja leži na dubini od 39 metara.

Kasnijim istraživanjima, utvrđen je i točan identitet četveromotornog aviona – riječ je o zrakoplovu B-24J pod imenom Tulsamerican, koji je bio medijski eksponiran i praćen sve do svog posljednjeg zadatka jer je riječ o posljednjem proizvedenom Liberatoru u Douglasovoj tvornici u Tulsi.

Na svom posljednjem zadatku, 17. prosinca 1944. godine, teško oštećeni avion dokopao se Visa, no zbog nemogućnosti izvlačenja podvozja i kvara na motorima, avion je prinudno sletio na morsku površinu. Od deset članova posade, trojica su nestala u morskim dubinama, a sedmorica su spašena.

Olupina leži na dubini od 39 metara, od udarca u morsku površinu razletio se prostor za bombe i otkinut je repni dio aviona. Na nekih 60-70 metara ispred nosa pronađena je prednja kupola sa strojnicama, a u podnožju sike, na dubini većoj od 50 metara nalazi se cijeli repni dio aviona, jedan propeler i puno drugih dijelova.

Tekst je korišten iz knjige Blago jadrana, autora Danijela Frke i Jasena Mesića (Adamić, 2012.)
Fotografije: Florain Launette