Oceani i mora prekrivaju 2/3 površine Zemlje. Naš Jadran sa svojih 138 595 km2 na toj globalnoj skali zaista se čini neznatan. Međutim, iako je globalno gledajući malo, plitko i poluzatvoreno more, Jadran je za zemlje koji ga okružuju u gospodarskom, tradicijskom i geostrateškom smislu ključan resurs.
Geopolitika i demografija
Omeđeno Balkanskim i Apeninskim poluotokom te duboko uvučeno u europsko kopno Jadransko more ima ukupnu duljinu obale od oko 8.300 km. Zapadna obala s duljinom od 1.300 km u potpunosti pripada Italiji dok istočnu obalu dijele Slovenija s kopnenom linijom od 46,6 km, Bosna i Hercegovina sa svega 24 km obale, Crna Gora sa 199 km Albanija (čija se jadranska obala nastavlja na obalu Jonskog mora) 362 km te Hrvatska čija obala s otocima obuhvaća približno 6000 km odnosno oko 75% ukupne obale Jadrana.
Na obalama Jadranskog mora živi približno 3,5 milijuna stanovnika od čega više od 50% populacije boravi na talijanskoj obali u 6 priobalnih gradova (Trst, Venecija, Ravena, Rimini, Ancona i Bari). Neravnomjerna raspoređenost stanovništva karakterizira i istočni obalni pojas Jadrana, gdje je od ukupno 1,3 milijuna stanovnika približno 85% smješteno u šest velikih gradskih središta (Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik).
Italija kao gospodarski najrazvijenija zemlja jadranskog bazena ima najveći udio u pomorskom prometu regije. Njezine luke zaprimaju oko 75% ukupnog brodskog tereta u Jadranskom moru. Iako je većina ribolovnih područja bliže hrvatskom otočnom arhipelagu Italija je i u tom aspektu gospodarstva najveći korisnik Jadrana s ukupnim ulovom koji je približno tri puta veći od svih ostalih jadranskih država zajedno.
Ekologija
Jadransko more po svojim ekološkim karakteristikama i živom svijetu pripada cjelini Mediterana s kojim dijeli i svoje podrijetlo od mezozojskog mora Tethys. Stoga se povijest Jadrana, promjene ekoloških prilika i živog svijeta u glavnim crtama preklapaju s razvojnim etapama Mediterana, ali u pojedinostima postoje posebna obilježja Jadrana s obzirom na spomenute faktore. Iz tih razloga Jadran se razvio kao posebna biogeografska podjedinica mediteranskog područja.
Najveći dio živog svijeta Jadranskog mora pripada obalnom području koje se pruža do 200 m dubine i zauzima najveći dio dna Jadrana. Raznolikost staništa obalnog područja posebno je velika u istočnom dijelu Jadrana zbog geomorfoloških značajki obale koja je oblikovana u krškim vapnencima i pripada dalmatinskom tipu obale. Tako su staništa u morem preplavljenom kršu (razina mora u Jadranu kroz zadnjih 21 tisuću godina narasla je između 120 i 135 metara), kao što su anhihaline špilje, morske špilje, hladnomorske špilje s batijalnim elementima, vrulje, krški estuariji, morska jezera i goli krš u podmorju, karakteristična za Hrvatsku. Dublja, batijalna stepenica, općenito je u Mediteranu, zbog nestašice hrane i nepovoljnih uvjeta za razvoj tipične dubinske faune, karakterizirana siromaštvom vrsta u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu.
Fauna morskog dna (bentoska fauna) Jadranskog mora podudara se najvećim dijelom s mediteranskom faunom, ali sadrži neke vlastite endeme. Prema dostupnim podacima iz razih izvora u Jadranu je do sada zabilježeno 2597 vrsta algi (od čega 152 endema), 5647 vrsta beskralježnjaka (od čega je samo jedna vrsta zabilježena kao endemska), 451 vrsta riba (od čega je 6 endemskih), 3 vrste morskih kornjača (glavata želva, zelena želva i sedmopruga usminjača) te 4 vrste sisavaca koji su tu stalno prisutni dok se niz drugih vrsta povremeno pojavljuju poput sredozemne medvjedice i nekih kitova.
Rudolph Riedl u svom djelu Fauna i flora Jadrana iz 1970. Navodi kako bi konačan broj vrsta u Jadranu mogao biti između 12 i 15 tisuća.
Morfološke i fizikalno-kemijske karakteristike
Jadransko more dijeli se u tri geografske cjeline: sjeverni, srednji i južni. Južni dio uključuje Južnojadransku kotlinu od Otrantskih vrata do Palagruškog praga i zauzima oko 41% ukupne površine Jadrana. Srednji dio prostire se između granice južnog dijela i spojnice Ancona Karlobag i uključuje Jabučku kotlinu, a sjeverni dio obuhvaća plitki sjeverni Jadran.
Sa srednjom dubinom od 252 metra Jadran spada u plitka mora. Dubina se od južnog prema sjevernom Jadranu postupno smanjuje dok sjeverno od Jabučke kotline nigdje ne prelazi 100 m. Najveća dubina srednjeg Jadrana izmjerena je u Jabučkoj kotlini i iznosi 273 m. Najveća dubina Jadrana, 1.233 m, izmjerena je u Južnojadranskoj kotlini.
Jadransko more odlikuje se visokom slanoćom koja opada od juga prema sjeveru, a u površinskom sloju iznosi prosječno 38,30‰. To je nešto manje od slanosti površinskog sloja u istočnom Sredozemlju (39‰), a nešto više od slanosti u zapadnom Sredozemnom moru (38‰). Slanost jadranske vode rezultat je precipitacije, evaporacije i intenziteta ulaženja slanije istočnomediteranske vode u Jadran.
Jadran je umjereno toplo more u čijim najvećim dubinama temperatura ne pada ispod 10 do 12°C. S obzirom na gibanje vodenih masa, Jadransko more dijelimo na tri vodoravna sloja: površinski, srednji i pridneni, koji imaju nezavisan sustav strujanja, iako donekle utječu jedan na drugi. Površinski sloj seže do približno 40 m, srednji se prostire do 400 – 500 m dok se pridneni nalazi između srednjeg sloja i dna te u dubokom južnom Jadranu obuhvaća najveći dio bazena. Strujanje vodenih masa u površinskom sloju Jadranskog mora kreće se suprotno kretanju kazaljke sata (ulazi uz istočnu, a izlazi uz zapadnu obalu Jadrana. U srednjem sloju prevladava ulazno strujanje tijekom cijele godine dok u pridnenom sloju prevladava izlazno strujanje kao kompenzacija ulaženju vode u dva gornja sloja.(19) Prosječno vrijeme potrebno za izmjenu cjelokupne jadranske vode iznosi oko 3,5 godina.
Produktivnost
Jadran u cjelini svrstavamo u nisko produktivna (oligotrofna) mora. Gledano međutim regionalno, pojedini dijelovi Jadranskog mora, zbog različitih morfoloških i hidrografskih karakteristika, odlikuju se različitom produktivnošću. Tako je Jadran podijeljen u četiri produkcijske zone.
Gotovo čitav južni i najveći dio srednjeg Jadrana, što čini više od polovice njegove površine (preciznije 57%), je pod snažnim utjecajem istočnog Sredozemnog su obilježeni niskim sadržajem hranjivih soli, velikom prozirnošću, velikom dubinom i niskom produktivnošću.
Sjeverozapadni dio Jadrana, sjeverno od spojnice Ancona – Dugi otok, koji zauzima približno 23% površine Jadrana, obilježen je vodom bogatom hranjivim solima koje u more dospijevaju sjevernojadranskim rijekama.
Priobalno i kanalsko područje istočnog Jadrana, koje prekriva oko 11% njegove površine, obilježeno je snažnim utjecajem kopna, ali i otvorenog mora, dubinama uglavnom većim od 70 m, utjecajem morske vode iz Sredozemlja i srednje visokom produktivnošću. To je područje vrlo velike ribolovne aktivnosti.
Mala i odvojena područja unutar priobalne i kanalske zone, koja pokrivaju približno 1 – 2% površine Jadrana (riječna ušća, plitki priobalni zaljevi), obilježena su snažnim utjecajem kopna i slatke vode te najvećom produktivnošću u Jadranu.
Morsko dno i obala
Činjenica da se razina Jadrana mijenjala više puta tijekom njegove povijesti od znatnog je utjecaja na geomorfologiju njegova dna i obala. Tako se i danas nastavlja, počevši od kraja pleistocena, polagano poniranje istočne obale koja je pretežno kamenita i strma (svega 5% hrvatske obale prekrivaju obalni muljevi, pijesci i šljunci), bogata otocima, nekadašnjim vrhuncima potopljenog dijela Dinarida, dok se zapadna obala, pretežno pokrivena pjeskovitim sedimentima (široki pjeskoviti pojas obrubljuje gotovo čitavu zapadnu obalu Jadrana), slabije razvedena i plitka, polagano izdiže iz mora.
Osim u obalnom predjelu, kamenito dno nalazi se i oko otoka i otočića otvorenog mora kao i na osamljenim brakovima, u vezi s režimom morskih struja. Tako u Jadranu nalazimo klasičnu raspodjelu sedimenata, osobito na istočnoj obali: na obalno kamenito dno nastavljaju se različiti tipovi obalnih pjeskovito-ljušturnih (detričkih dna), zatim slijedi područje obalnih muljevitih dna, pa pjeskovito-detričkih dna otvorenijeg Jadrana, i konačno, muljevita dna otvorenog Jadrana. Najveća područja otvorenog srednjeg i južnog Jadrana pokrivaju muljeviti sedimenti, dok u sjevernom Jadranu prevladavaju pjeskoviti i pjeskovito-detrički elementi s većom ili manjom primjesom mulja. Osim otočića Brusnika i Jabuke, koji su vulkanskog podrijetla, svi su ostali otoci i hridine sastavljeni od sedimentnih stijena.
Iz Priručnika za zaštitu mora i prepoznavanje živog svijeta Jadrana II. prošireno izdanje 2016. godina Izdavač: Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce
Foto: Luka Kolovrat