Jadransko more je pitomo more, pa onom tko ga poznaje i poštuje, ne treba previše metara kvadratnih broda ispod nogu da bi uživao u njegovim čarima. Uostalom, što je brodski salon veći i sličniji dnevnom boravku, sve ste dalje od pravog doživljaja mora i ribolova. Pitanje, koje se logično nameće je : ako u brodu morate imati baš sve, zašto ste onda napustili sigurnost i udobnost doma?
U Jadranski se krajolik baš i ne uklapaju veliki gliseri i megajahte, mene osobno ni najmanje ne fasciniraju, a vas? Vjerujem da nisu, te se ovdje njima nećemo baviti, ulaz im je zabranjen. Ovdje ćemo predstaviti brodove za male ljude, brodove za gušte ribolova, brodove koji su nam više-manje dostupni.
Godinama sam se divio brodićima talijanskih obiteljskih brodogradilišta, nastalih iz tradicionalnih brodova, duž velike čizme. Kako je tehnika išla naprijed, klasična drvena brodogradnja, izgubila je korak sa plastikom i porinuli su se plastični brodovi klasične linije, s dodacima i u oblicima kakve drvena gradnja nije omogućavala.
Tako su se dobili poludeplasmanski brodovi , koji sa ugrađenim motorima veće snage I dodacima na podvodnom dijelu, probijaju maksimalnu brzinu klasične linije i prelaze u poluglisiranje. Takve brodice su robusne, dobro drže more i imaju danas prijeko potrebnu brzinu. Nažalost , ta brzina nam je postala jako važna, jer sve manje vremena imamo za svoje gušte. Dok su talijani radili i usavršavali tuta- forca svoje ljepotane, u nas se ništa slično nije dešavalo, već kako su jednom izlivene, primorke, dalmatinke, jugoplastike, maestrali, nisu se mijenjali do dana današnjeg. Rezultat te inertnosti je nokaut male brodogradnje, krajem devedsetih. Nakon toga vakum, i novi početak.
Ondje gdje nisu znale velike firme koje su imale i stručnjake, kapacitete i opremu, nastavili su entuzijasti, kreativci poduzetničkog duha, s obale I iz unutrašnjosti. Mogu reći da se opet zakotrljalo, a tek za nekoliko godina moći ćemo sagledat stvari kako treba i bit će izbora brodova za svačiji džep. I neće ih više štancati godinama iz istih kalupa, već će ih morati non-stop usavršavati, jer je tržišna utakmica nemilosrdna. Barem nešto pozitivno od kapitalizma.
Da se vratim na početak, na ono što me fascinira. Jedno jutro u trajektnoj luci, čekajući prijatelje sa otoka, listajući večernji list i ispijajući prvu kavu, mala crnobijela slika izbaci me skroz iz takta. Ispod slike je pisalo: “na 8 međunarodnom sajmu nautike i turizma u Rijeci, grand prix za najbolji domaći proizvod , brodicu Grašo 20 osvojio je Tonći Grašo iz pule”. Rengenski san proučio sliku i znao sam da je to, to. Napravljen je brod za mene. Visoka prova koja prkosi valovima , kabina u kojoj 2-3 ribolovca mogu prespavat, nadkabina visine 1,90m u kojoj nećete lupati glavom, obla krma koja bolje sluša unazad nego neki brodovi put naprijed, I brzina,…, 14Nm sa 56 ks.
Aluminijski prozori sa temperiranim staklima, brodu daju ozbiljan izgled. Naprijed ga krasi pramčani mostić za lakši ulazak, krmena platforma nazad olakšava komunikaciju s kopnom, i s morem pomoću skala od inoxa. Rukohvati su na svim mjestima gdje ih trebate, ograda, bitve, roll bar, zračnici za motor, sve od inoxa I sve skladno, funkcionalno. Krma, prohodna i prostrana, kliznim je vratima odjeljena od kabine. Sama vrata ostavljaju dojam većeg broda. Kabina i natkabina bez pregrada ostavljaju isti dojam, i sve ulijeva sigurnost. Nigdje nema grubih odlivaka plastike, većje cijela unutrašnjost u kontraštampi. Izbor opreme je velik i ovisi o potrebama i mogućnostima.
Osobno nikad ne bi previše stvari stavio u unutrašnjost, da se ne izgubi dragocjeni prostor.Ovo je ipak spartanski brod od 6 metara, u kojeg stane ono osnovno, što vam treba za višednevni boravak na moru. Dva metra za spavanje, dva u natkabini za vožnju i boravak, dva na krmi za ribolov. Malom čoviku ne triba više, i pustite priče da svakom brodu nedostaje metar. Ima li ovaj brod mane? Naravno da ima, kao i mi, samo ja ih neću nabrajati jer je to brod za mene, brod u kojem mogu povesti obitelj na kupanje i krstarenje, prijatelje u ribolov,…, a onda, u onim danima kad mi se nikoga ne vodi, kad idem odmoriti dušu, isplovit ću sam i neće mi biti teško, ni pristat, ni usidrit se ni lovit, jer je ovo brod koji mi to sve omogućava, brod koji prkosi moru i valovima.
Tekst i foto: Tonći Žanko – Tona ; predvez.com