Gof nad gofovima

Jesen je bila mršava. Rijetki udarci, praćeni pegulama svih vrsta. Nije lipo reć, ali sve stane u onu- U dobra postolara, najgore cipele! Teško se i sitit svih dežgracija koje su me zadesile. Već sam ih poprilično i zaboravio, ali neke od njih je stvarno nemoguće. Siloviti udarac zubaca u zoru, kontra napinje najlon i onda, trenutak kasnije, nevjerovatna lakoća. Vadim mlohavu panulu i gledam batrljak ownerice 8/0. Puče udica! To mi se dogodilo još najmanje dva puta ove jeseni. Nekažnjeno skidanje ješke neću ni spominjat. Pregrizene predveze ću spomenit, ali ih neću isticati. To je sa zubacima tako, nikad ne znaš što će se dogodit sve dok se ne nađe u brodu.

A onda je udario gof. Ne kontam tu manje ribe, nego onog pravog. Sunce tek što je povirilo, a ja sam već bio u igri. Obišao sam glavu braka u potrazi za zubatim stvorom, nudeći mu oveću lignju jer u zoru sve igra i sve je moguće. Volim ješku koju je teško ne primjetit. Zubonja se nije javio. Maknuo sam se malo od braka u plavo i kad sam već zamakao , osjetim da je lignja jednostavno pokupljena bez udarca. Odmah znam o čemu se radi. Nije prvi put. Veliki gof doslovno pokupi lignju bez onih trganja, čupanja, potezanja svojstvenih zubacima i manjim primjercima ove vrste, već je usisa i nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo. Prati tunju nesvjestan da je zagucao i ponio smrtonosan teret. Tek kad to skuži, nastaje drama. Ponekad dopusti da ga se dovede blizu broda pa kad shvati i krene, doživite jedno bolno iskustvo. Ako i ne izgubite ribu, zadobijete ravno sto petnaest malih udaraca olovnicama koje silovito jure u more. Svaki slijedeći udarac je bolniji od prethodnog.

   Tako je „moj“ gof zagrizao i pratio panulu tako elegantno da uopće nisam osjećao njegovo prisustvo, skoro cijeli minut, a minuta je ovdje velika. Spreman sam na fajt! Zategnem panulu sebi, da vidimo gdje smo. Osjetivši bol usidrenih udica, gof instiktivno zategne sebi. Umjesto početka vrhunca mog ribolova, osjetim onu iritantnu lakoću, posvemašnju impotentnost panule. Nije mo uopće jasno što se dogodilo!? Što je sad krenilo krivo?Kad sam je izvukao, nisam mogao vjerovati očima. Panula je pukla u pola olovnica. Bez sile! Bez borbe. Zagledao sam se u najlon pokušavajući dokučit što se sad desilo. U čemu je baza!? Ostao sam pun adrenalina, spreman za borbu, a sad bi me taj adrenalin moga puknit infarktom! Katastrofa!

Po panule… Jučer sam zapeo za dno i vukao brodom od dvi ipo tone, nije tila puknit. Danas, ode… takoreć sama od sebe. Znam, sad ćete reć- aha, to i je zbog toga, došlo je do zamora materijalal. Ma zapeo sam s njom stotine puta i isto je toliko puta zamorija! Nije u tome razlog. Razlog je u postolaru i njegovim jadnim starim cipelama. Tada, s tim bjednim mlohavim komadom najlona u ruci, lud i zamišljen nad morem, kažem sad sebi- pa budalo jedna, kad si zadnji put pogleda panulu? Ma koliko je ona uopće stara!? I onda sam otplovio u prošlost, prevrćući događaje, računajući godine braka, zbrajajući vrijeme prije i poslije njega…

Na kraju, jedino što mogu reći sa sigurnošću je to da je bila starija od dva desetljeća. Prije otprilike osamnaest godina je dobila novo motovilo od mahagonija koje je sada isto u jadnom stanju. Jedan pravi udarac bi ga raznio na komadiće. Eto, kad spoznaš sebe i uvidiš svoju glupost, odma ti je bar malo lakše. A to triba napravit. Onda uvidiš da drugačije nije ni moglo bit. Da sam i izvukao tu ribu, panula bi pukla na nekoj drugoj, trećoj… jer bi je jedino tako mogao zamjenit.A opet, i meni, koji znam recepturu, i kako je napravit, i kako lovit… nije svaka panula ista! Male razlike u izradi ili materijalu, u lovu su velike. I onda ti neka legne, sidne ti u ruku, daje ribu i ne puštaš je. A neka ti ne paše nikako! I zato mi je morala puknit da bi je prominija! A kad pogledaš, duže sam sa njom nego sa ženom. Tada sam začuo glas- Uzimate li ovu panulu u dobru i u zlu, sve dok vas gof ne rastavi? Uzimam!

Tako sam pokopao staru, oženio novu i nastavio sezonu. Međutim, ribe su i dalje ispadale. Vrhunac luzerstva je bio gof od nekih sedam kila. Uhvatio sam ga i nisam mu dao puno lufta. Izvlačio sam ga tvrdo, jer sad je sve bilo novo i čvrsto. Dovulao sam ga pod brod gdje je malčice ludovao dak ga nisam zakačio kukom. Izdigao sam ga iz mora i unio u brod. Koprcajući se u borbi za život, gof se naglo trzne i skine s kuke, udari u bandu broda, padne na platformu i prevrne u more. Ode od broda totalno šokiran, plivajući tik ispod površine. Ja sam ostao šokiran isto koliko i on, mada nisam dobio kukom po rebrima. A majke ti mile… ovo je stvarno dno…- sve je što sam rekao. Tada pogledam predvez i ugledam jednu udicu slomljenu. Tada odvrtim usporenu reprizu događaja. Izvukao sam ga. Istovremenim trzajem glave i repa se skida s kuke, pada, udara u rub broda udicom koja puca… on se odbija još dva puta od šponde i ranjen ali slobodan dobija novu šansu.

Po povratku doma, zavežem brod čvršće nego inače i pozdravim se s ribolovom neko vrijeme. Tada sam sebi rekao- Neću više srljat. Neću trčat svaki slobodan momenat na more poput yunkie-a. Neću ić na more po svakakvom vrimenu. Ići ću kad se zaželim i kad je lipo vrime! Ići ću i ostaću na moru. Dan, dva, tri… Maknit ću se od svog terena na kojem je ribolov nažalost postao predvidiva rutina. Ići ću manje, ali slađe!

Tako smo se nakon nešto više od mjesec dana posta, početkom prosinca, zaputili prema Žirju. Zoru smo dočekali na Grbavcu, skupljajući lignje za ješku. Do prvog traga Sunca, skupili smo na brzinu sedam, osam komada od kojih se jedna isticala veličinom. Prerasla je pola kila. Motamo panulu za lignje i ispijamo kavu dok se vozimo put Žirja. Tremuntana piri. Stigao je novi štap i makinja. Okuma Cedros Speed Jig CJ 6’0 160-325 g i istoimena rola, Cedros CJ 65s s prijenosom 5.8:1. Pažljivo spajam komplet i namotajem upredenicu debljine 0.30 mm. Predvez izrađujem od 10 metara Jin Kai najlona debljine 0,90 mm kojeg naoružavam jigging udicama Decoy JS-2, veličine 5/0. Dosta mi je pucanja Ownerica! Ove udice nisu glomazne, oštre su i mnogo izdržljivije. Inače i štap i makinja su za jigging, a meni će poslužiti za sve drugo a najmanje u tu svrhu. Koristit ću ga za dubinsku panulu i za još dublju kančanicu, mada bi mi tu dobrodošao malo slabiji štap. A ako baš budem primoran, mogu i zajiggat!

Slažući pribor, stigli smo do Žirja i produžili još kojuz milju naprijed prema vanjskim bracima. Tu susrećemo znana lica, koja su toplinu doma zamijenili Žirjanskom burom, kuhanu spizu Podravkinim mesnim doručcima a sexualne aktivnosti natezanjem s velikim ribama. Jednostavno rečeno- odnilo ih je!

Prošli smo poziciju da malo snimim situaciju. Tremuntana se vratila u buru i pojačala. Panula je u moru. Bura nas nosi baš kako treba. Raspirila je i more i naš apetit. Kolega je narezao domaće proizvode. Stavim štap u nosač, odignem panulu 5-6 metara od dna, uvjerim se da putujemo kako treba i približim se stolu, neprestano držeći oko na sonderu. Izlazili smo iz sedamdeset i lagano klizili u osamdeset metara dubine. Usred zalogaja, začuje se najmiliji zvuk svakog ribolovca. Zvuk cvileće role.

Skočim se i uzmem štap u ruke. Upredenica je nezaustavljivo curila. Dotegnem kočnicu. Upredenica i dalje curi. Dotegnem jo š malo. I još malo. Štap se savio do mora. Osjećam snažan pritisak ribe. Lagamo vozim s braka, dalje od hridi i ljudi. Na svaki namotani metar, riba izvlači dva. Vidim da je snažna, ali nemam ni najmanju predodžbu kolika je. Da lovim iz ruke, brzo bi mi sve bilo jasno. Ovako, sa štapom i rolom postajem sasvim prosječan ribolovac, s malo više njuha za pronać ribu.

Mučim se za svaki metar. Nakon što izvučem desetak, petnaest… riba opet nezaustavljivo vrati. Dvadeset minuta je već prošlo u pat poziciji. Bura pojačava. Neugodno puše. Neprobojna zimska odjeća se pretvara u saunu. U slijedećem pokušaju, riba povlači, ali ne uspjeva istegnuti strunu. To je momenat koji sam čekao. Sad pomalo ali sigurno ide gore. Tek tu i tamo zastaje, ali sve manje i sve kraće. Totalno sam skuhan u kombinezonu. I onda dolazi onaj momentat kad se riba pokaže metalnim odrazom iz dubine. Još uvijek nemam predodžbu kolika je. Koji trenutak kasnije, otpor sasvim popušta. Predao se. Ipak, izvlačim sasvim oprezno i polako. Kad se približio brodu, pokazao se u svoj svojoj veličini. Nisam mogao vjerovat. Ostao sam šokiran. Nikad nisam vidio tolikog gofa. Nisam ni znao da postoji! U prvi tren mi je palo na pamet- ovo nije riba iz našeg mora! Krišto ga je uhvatio kukom za škrge i jedva uvukao u brod. Šta je ovo!?- uzvikne. Oceanski gof. Ćaća svih gofova. Pogledaj kako je velik i debel! Urlik radosti prolomio se pučinom. Imali smo više sriće nego pameti. Zadnja udica se usidrila u tvrdoj čeljusti, tako da najlon nije ni došao u kontakt s ribom. Sve je bilo novo i napravljeno kako treba. Sve je išlo kako treba! U tren su nestale sve one dežgracije. Preokrenilo se. Iz posne jeseni u ribu života.

Zaveli smo u kraj. Udrili par slija i od velebne ribe napravili zimnicu. Nismo ga mogli izvagati, ali smo ga izmjerili. Dug je bio ravno 164 cm. U svoj našoj literaturi navodi se da gof naraste do 155 cm dužine i 52 kg težine. Vidio sam te velike gofove, duge i uske, usukanog potrbušnog dijela. Za razliku od njih ovaj je 9 cm duži i debel poput tunja. Po mojoj procjeni imao je oko 60 kg. Kako bilo, to je moja riba života, poput Ivaniševićeva Wimbledona ili Janicinog olimpijskog zlata.
More me je ponovo iznenadilo. I laiku je jasno da ribe ima sve manje. Gofa pogotovo! Ne gospodari više plitkim bracima i puntama. Njegova su mjesta poprilično upražnjena. I onda se dogodi ovo! Riba van svih gabarita. Na kraju, mogu reći samo jedno.

Hvala ti more!
Tekst i foto: Tonći Žanko Tona www.predvez.com