Povratak otpisanih

Stislo je sa svih strana. Tko bi gori, možda je još gori ili je otišao put doli, a tko bi doli, zasigurno je tu, može kliznut samo još niže. Čak i ako plutaš u po mora i vataš već nekako zraka ka cipal u portu, pogledaš li oko sebe, ne možeš bit sritan i zadovoljan. Prijatelji tonu, ne primaju plaće, prodaju barke, samo  i kupaca je malo…

Koga pozvat na more? Kome je još do mora? Pretvorili su nas u pantagane koje trče okolo i skupljaju mrvice… svaka za sebe. A gospoda, gore visoko iznad napaćenog tla, donose neprestano nove akte i zakone, formiraju agencije za istraživanje ruda i gubljenja vremena i naslanjaju nam se još više na ramena, kacavajući nas sve dublje i dublje… Dok god pantagane ne izađu na svitlo dana i pokažu oštre zube, bit će tako. Ovi šta nas neprestano tope, neće nam doniti ništa bolje. Samo još veću tugu i jad!

U međuvremenu, dok se pantagane ne opamete, ja odoh na more, sam. Znam da je za sve probleme s kopna, more jedina likarija. Nema na kopnu sriće. Kako će te izličit nešto šta te je razbolilo? Kako će te spasit onaj koji te pokušava zadavit? Jedino na moru, čovik može pronaći svoj mir. Tu di se nepregledna morska površina spaja s nebom, slika dekorirana tek pokojim otočićem i siluetom broda u daljini, tu je mir. Trzanje nekog stvora duboko ispod barke u namjeri da pojede ješku veću od sebe, čisti glavu od svih negativnih misli, bolje od naboljeg psihijatra. Kava na moru, duvan, marenda i bevanda, sve je u barci lipo i sve ti čini dobro! Taj mali komadić vlastitog teritorija u nepreglednom likvidnom prostranstvu jedini je spas, makar veliki mozgovi rade na tome da i ove lijekove ukinu ili ih za nas učine nedostupnima. Samo, zaboravili su da imaju ograničen vijek trajanja, a inače su lako kvarljiva roba, makar su  toliko samodopadni i važni. Rok im brzo ističe, a ionako već odavna zaudaraju. Plesnut će i oni o pod. Bez brige. Samo im triba malo pomoć.

 

  Tri lignje i tri tenora

Pokušao sam malo uhvatit ruku. Kad ne ideš duže na more, pari ti se da ništa ne znaš. A tako i je. Lako je vratiti vještinu. Potrebno je malo prakse, samo  kako vratiti spoznaju gdje je riba? Kako radi? Gdje se ješka drži? Kako, kad je svaka godina postala priča za sebe! Prije bi u svibnju i lipnju, uvijek postaojao stađun kad bi lignja proradila par dana ili par tjedana, tako da za ješku nije bilo problema sve do velikih vrućina. Prije…. Sada, u tri predvečernja izlaska, tri lignje. Svaki put po jedna! Na prvu se javio zubatac, ali se nije uhvatio. Druga je stradala od zubića mnogobrojnih kantara. Treća? Nije ni ušla u more, jer sam otišao lovit na tunju. Barem se tako nekad zvala! Uvijek bi rekli- ajmo na tunju! Na kančanicu? Na bulentin!? Nikad! Ma, nije ni važno. Znam samo da sam s njom počeo ilovio dosta dugo i dosta sretno, sve dok nisam otkrio panulu. Panula i nedostatak vremena (a nikad dosta) udaljili su me od tunje. Jednostavno ne možeš sve stići. Ovo me je toliko zaokupilo da sam tunju skroz zapustio. Adrenalin i ulovi bili su daleko moćniji, ribe neusporedivo veće…

Povremeno bi mi došla želja. Pustio bi tunju i odmah ulovio kanjca. S njim bi mi želja splasnula za 50%. Odmah zatim bi ulovio još jednog i želja za tunjom mi je već bila na 25%. Kad bi izašao i treći tenor, u meni želje za tunjom više nije bilo.

 

Bezbrižnost tunje

Ipak, sjećanja na neke ribolovne dane kad bi proradili fratri i arbuni, ravna su ostalim najboljim danima u ribolovu. Pojedini primjerci tih i drugih vrsta kao arbun od kila i pol ulovljen na Žirju ili krunaš od tri kila na jednom šoltanskom braku, u istom su škafetinu

mozga, skupa s najvećim ulovljenim gofom. U biti igra je gotvo ista. Sve je u debljini pribora u odnosu na ribu. Sigurnije je izvući gofa od deset kila na najlon debljine 0.90mm, nego pagra od kila na 0,24mm. Štos je samo u veselju. Ako se znaš iskreno radovati pagru od kila i dvadeset puta većem gofu, onda za tebe problema nema. U protivnom, ako si nakon gofa od dvadeset, opsjednut onim od trideset kila, nema ti spasa. Uvijek imaš razlog za bit nesretan!

Ono najljepše što mi je ostalo od lova tunjom je njena bezbrižnost. Usidriš se, pripremiš ješku, umočiš tunju i loviš. Pustiš mozak na pašu i prepustiš se refleksima.

Kad riba krene, o tvojoj spremnosti i spretnosti ovisi kako ćeš taj momenat iskoristiti. Ako i ne uloviš, nisi se puno isforsirao.

A u pravilu se uvijek  nešto ulovi!

Kod panule je sasvim druga stvar. Ona traži veliku pripremu, od barke, do glave. Barka treba biti prilagođena lovu, mora se prvo uloviti ješka, ta tek onda ići na ribu. Dok se lovi, barku nastojimo voditi nekom zamišljenom putanjom,  sonder se stalno drži na oku, pipa se dno, neprestano se održava koncentracija i motivacija. Gušt zna biti velik, ali zna biti i naporno! A ja sam trenutno željan samo rasteretit glavu i guštat u lovu.

 

Prominilo se i more i tehnika

Od kad sam se rastao s tunjom, prošlo je dosta vremena. Od tada se promijenilo more i  način lova. Prije sam se kretao unutar dvije, tri milje domaćeg teritorija i nije bilo ni potrebe ići dalje. Danas, s mnogo kvalitetnijom i raznovrsnijom ješkom, neusporedivo savršenijim priborom, boljom tehnikom lova i izborom pozicija, teško jeparirati ondašnjim ulovima (prije 20 godina). Ipak, danas se na istim pozicijama ulove ribe koje prije nisu, ili su se lovile rijetko. To se prije svega može zahvaliti savršenstvu današnjeg pribora. Ono što se u međuvremenu promjenilo je svijest i mogućnost odlaska mnogo dalje od onih nekoliko milja s kaićem. Vanka, na brakovima, na šporkicama između njih,unatoč ogromnom broju mreža koje danonoćno leže uokolo, da se još uvijek uhvatiti pravih riba. Potvrdio je to ribolovni izlet tunjom nakon mora godina.

 

Slučajna pozicija

Zapuhalo je jugo. Već dugo, predugo, stalno nešto puše, konstantno nešto pada, neprestano nešto zastire nebo. Nikako da se zastor rastvori i da počne predstava. Da počne ljeto. Da upeče, da cvrčci polude, a mi zacvrčimo u znoju svom. Nije vrime, nema Sunca, jugo puše, ali ipak ulazim u more. Nikad kasnije. Letimični pogled s maskom na licu odmah mi otkriva spoznaju da riba ne radi. More mrtvo. Osim crneja, ničeg drugog nema. Aha, tu smo! Ne treba se žuriti. Još samo dva dana do punog mjeseca. Riba će vjerojatno proraditi popodne. Ide mi se vanka, a jugo samo pojačava. Zovem ribolovnog druga- ne moraš se žurit, dosta je da krenemo oko tri ure. Tako je i bilo. Otišli smo prvo na jednu njegovu blisku poštu, gdje se u gotovo pola sata lova nije javilo ama baš ništa. Vidim da jugo lagano slabi i da sad Sunce lipo grije. Cijela ova slika mi je već urezana u pamćenje kao vrime koje daje ribu. Znaš šta, ajmo mi lipo vanka! -više naredim, nego predložim.

Alen se bez riječi složi. U gps-u imam ucrtane neke pozicije na koje sam u svojim lutanjima morem naišao i memorirao ih. Odlučio sam se za jednu od njih čija mi je konfiguracija ostala u sjećanju i koja mi je po ovom vremenu obećavala. Nikad prije tu nisam lovio.

 

Ribolov za pamćenje

Prvo sam se zavrtio oko pozicije. Interesantna mi je bila južna strana. Sa sedamdeset metara, u dvije skaline, dubina se diže na četrdeset i četiri metra. Sidro je zapelo i namjestili smo se na prvu skalu, odmah do početka druge. Kako nas je jugo šetalo, čas smo bili u plićem, čas u dubljem. Dok sam  se ja snašao, Alen je već vadio prvu škarpinu. Još nisam pustio pribor, a već izlazi i druga! Meni se objesila lijepa tabinja. On vadi fratra. Ja kantara. On opet škarpinu. Ne mogu vjerovat! Znam da se mreže uokolo ne vade iz mora i opet ih ima. U to Alenu zašija muški. Štap se savija, vrh mu je u moru, riba se ne da odlijepit od dna. Izlazi prekrasan pagar. Proradio je adrenalin. Čim ješka padne dolje, nešto je napadne. Par kratkih udaraca i ako nisi uhvatio ribu, udice su ostale sablasno prazne. Gladni smo, a tko će sad jest? Tko može ostavit pribor? Ma, nemaš kad ni duvan zapalit? Nešto mi dolje muški trga ješku. Kontriram. Riba podivlja. Luduje uz dno, ali lagano je odižem. Tvrdo tuče, onako kako samo sparidi tuku. Pagar! Prekrasna riba. Nije velik, ali je debel i puca od snage.

Puštamo ponovo. Udara prvo jednom, zatim drugom. Nakon nekoliko trenutaka, puca predvez obojici.  Ostajemo bez dvije lipe ribe. Ništa za to, akcija se nastavlja. Već smo po sikama ostavili desetak predveza. Meni je ugrizla neka neman. Izvlačim polako i oprezno. Nadam se velikom pagru… U jednom momentu oćutim kako se riba uvrće i samo tužno rečem- zmija. Stigao je popriličan ugor da je trebalo upotrijebiti i brankanel. Nakon njega, napale su nas nedorasli kantari, koje smo vraćali nazad. U želudcu krči, ali nitko ne ostavlja štap. Svijetlost mjesečine se izjednačila s posljednjim sunčevim zrakama. Na prelazu iz dana u noć, slijedi serija od dva pagra koje ovaj put  spašavamo. Alen opet vadi škarpinu… Idu ga crvene ribe.

 

Sidro je otišlo, zadovoljstvo ostalo

Iznenada, najlon krene prema sidru. Pustilo nas je. Alen skoči na sidro, ja na timun. Vidim da ga nekako prelagano vadi. Puknuo je konop. Ispilao se o oštre bridove prve skaline braka.

Ostalo je sidro, komad lanca i konopa u moru. Gotovo je. Završili smo lov, otvorili paštetu i narezali kapulu. Briga me za sidro, nakon ovakvog ribolova. Tri ure čistog ribolovnog užitka. Kao da smo lovili u akvariju. Zadovoljno smo se valjali kroz valove od juga koje je opet jačalo. Dok sam vozio, pitao sam se  o tome što mi je u zadnje vrijeme priuštilo ovakvo zadovoljstvo i ničeg se nisam mogao sjetiti.

Tekst i foto: Tonći Žanko Tona ; predvez.com