Vrnik – otok kamenog blaga

Kad bi priroda uopće mogla iskazivati naklonost, mogli bismo reći da je darivanjem više od tisuću otoka, hridi i grebena duž njezine obale izrazila svu svoju velikodušnost Hrvatskoj.  Vrnik je jedan od njih.

Dvadesetak ih se rasulo poput tamnih kristala i u modrini nevelikog kanala koji razdvaja Korčulu od izduženoga pelješkog poluotoka.
Vrnik je jedini trajno nastanjeni otok tog arhipelaga. U gradskome muzeju Korčule čuva se neobičan vlasnički list, kamena ploča iz petog stoljeća, pronađena na otoku, kojom je na latinskome jeziku uklesano da je izvjesni Valentinijan sa suprugom Sabatijom vlasnik ribnjaka na otoku. S obzirom na prapovijesne i rimske nalaze na susjednim otočićima, te poznatu psefizmu iz obližnje Lumbarde iz 3. st.pr. Kr., jednog od najstarijih pronađenih zapisa na kamenu, kojom se zemlja raspodjeljuje grčkim kolonizatorima, pretpostavlja se da je i Vrnik bio nastanjen mnogo prije.

Popisom je prije dvije stotine godina zabilježeno 86 stanovnika na škoju, pedeset godina poslije bilo ih je 173. Ali, prije četrdeset godina, na otoku je stalno živjelo 55 ljudi, a danas ih je samo dvoje. Čak je i posljednji klesarski majstor, sa svojom suprugom, odustao od boravka na Vrniku zimi, kad je otok izložen samoći i snažnim vjetrovima.

A vjetrovi su osobito važni za život na otoku. Kažu da svaki od njih ima svoju dušu, svoj miris i svoj okus. Vrnik je jednako izložen dvama najpoznatijima – buri, nepredvidivoj, koja udara na refule i podiže valove s čijih krijesta otkida pjenu pa se čini da se more dimi ili da kipi. Hladna je i suha i, osim u rijetkim slučajevima kad se usput napuni kišom i oblacima pa je nazivaju škurom burom, donosi sunčano, ali svježe vrijeme. Katkad otok od bure zaštiti najviši pelješki vrh, Sv. Ilija, koji svojim surim liticama dominira cijelim krajolikom, ali taj sjeverni vjetar češće prekorači obližnje planinsko sedlo pa se čini kao da još ubrza spustom niza strminu.

I u samom je imenu Vrnika sadržano značenje brane (brana-vrana), branika, možda upravo Lumbarde od silovitih naleta bure… Nekad je Sv. Ilija služio Vrničanima kao golem sunčani sat pa su vrijeme mjerili po osunčanosti jedne uočljive ploče na njegovim padinama. I danas po njemu često predviđaju vremenske neprilike;  tako kažu da se sprema oluja kad Sv. Ilija dobije svoju kapu od oblaka. Jugo, pak, koji ovdje nazivaju šilokom, dolazi u društvu s olovnim oblacima, niskim i bremenitima kišom. Upravo ovdje, na južnom Jadranu, često je olujno i podiže duge i pravilne valove koji glasno kotrljaju vrnička žala, otimlju ih i uporno preoblikuju, uzimajući više, vraćajući manje i porađajući neke od najljepših malih plaža nadaleko. Neugodan je i lebić ili garbin, jugozapadni vjetar koji zimi katkad naraste do olujnoga, podigne razinu mora i stihijski iskriža valove koji zatim razbijaju obalu, lome griže i mostove, ljudskom rukom sazdana pristaništa.

A kad je vrijeme loše, „da otok ima timun (kormilo), i on bi otplovija“, izgovoreno je drugim povodom, kad je samo u jednom danu, u početku prošlog stoljeća, tisuću i pol mještana Blata sa susjedne Korčule otišlo u svijet zbog teških ekonomskih prilika. Da bi se živjelo na otoku, treba biti svestran. Treba znati čuvati i popravljati barku, najvažniju sponu s ostatkom svijeta, treba znati loviti ribu, imati svoja posebna mjesta -pošte – za bacanje vrša i mreža, treba znati ispeći kruh, obraditi škrte otočke vrtove, uzgojiti maslinu i praviti od nje ulje…

Lako se prepoznaje put prema starom kaštilu, u dijelu nekad zvanom Gornje Selo. Samo treba slijediti trag cvijeća –  toliko je ljubavi uloženo u skromne biljke koje rastu sasvim uz more, u nemogućim uvjetima, u kamenu, gotovo bez zemlje, cvatu u napuštenoj barci, probušenoj dječjoj lopti ili deblu srušene palme, izložene pripeci, vjetru i posolici. A pred jednim od najljepših i najočuvanijih petrala, kako ovdje nazivaju napuštene klesarske radionice, još neobrađen blok kamena čeka da ga stari majstor ponovno uzme u ruke i na njemu radi bez prave potrebe, za dušu, tek toliko da se na otoku još jedanput čuje zvonki zvuk klesanja, ritmična glazba rada od koje su živjeli čitavi naraštaji.

Sa suprotne strane otoka, zaštićena od bure i okrenuta prema Lumbardi, uvala je Bufalo, za koju vam vjerojatno nitko neće znati reći kako je dobila neobično ime. U njoj veći dio godine boravi i stvara, a ljeti vodi svojevrsnu umjetničku školu, kipar Lujo Lozica. Pred njegovom su kućom i atelijerom izložene velike skulpture u kamenu i mramoru, glatke, bjelopute, zaobljene odaliske koje svjedoče o ljepoti i zgusnutoj senzualnosti ovog podneblja.

Kad se barkom približavate otočiću, odvojenome od velike i nestvarno lijepe Korčule tek uskim tjesnacem Ježevice, učinit će vam se da more, nekim čudom, postaje sve prozirnije i sve mirisnije. Taj miris mora, koji podsjeća na svježe otvorenu lubenicu, pred pristajanjem na Škoj pomiješat će se, već prema godišnjem dobu, s mirisima otoka – tamarisa, vrijesa, kadulje, divljeg šeboja, frezija i brnistre.

Kasnije u godini bit će to miris lovora, pitospore, čempresa i smokava, zatim opojan miris oleandra i procvale mirte. Možda ce upravo tada, kada vi pristanete, cvasti stabla limuna i naranči, a uvijek, u svako doba godine, dočekat ce vas kompliciran, gust i opor miris smilja, samonikloga i smjernoga, ali ipak vladara toga skromnog otoka. Smilje je ujedno i glavno gorivo srpanjskih krijesova koji se pale pa ih djeca preskakuju noć uoči velikoga škojarskog blagdana, 2. srpnja, na svetkovinu Gospe od Škoja, zaštitnice otoka, koju slave već više od stotinu godina. Gospin se kip i relikvijar na taj zavjetni blagdan u procesiji nosi do crkvice Gospe od Pohođenja. Na relikvijaru koji je za stotu obljetnicu štovanja Gospe od Škoja izradio kipar Hrvoje Ljubić, uza simbole preteškoga kamenarskoga rada upisani su stihovi: Još kao da čujemo udarce bata i dlijeta vrijednih kamenara, naših neimara, a kad sve bi do vrhunca došlo, tad pogledi dizali se k Nebu: Pomozi, o Gospe! U dvorištima ljubaznih škojara, koji će na svoj blagdan rado barkom prevesti s Korčule na Vrnik svakoga gosta, tada se mogu kušati domaći kolači i vino. Ukratko, kao što kažu škojari: Na dva luja, svi škojari alelujal

Malo je danas mjesta na svijetu čiji je izgled tako izmijenjen ljudskom rukom kao što je to otok Vrnik. Turistički vodiči koji u sezoni barem jedanput na dan dovedu barku punu turista na brzi obilazak, najprije ih vode u kâve – stare otočke kamenolome.

Vađenje kamena i njegova obrada oblikovale su stoljećima izgled otoka – ostale su okomite isklesane litice visoke i do pedeset metara, s redovima karakterističnog uzorka riblje kosti, nastale mukotrpnim ručnim klesanjem kamenih blokova. Kako se kamen na Vrniku nije samo vadio nego i obrađivao, upravo je od škaje, kamenoga klesarskog otpada, stvoren bregovit otočki krajolik, ispresijecan prokopima, kanjonima i hodnicima, niz koje se, kozjim lojem namazanim smukovima, posebnim drvenim napravama koje istodobno podsjećaju na sanjke i na položene ljestve, kamen spuštao do obale. Ondje ga je čekalo brodovlje koje će ga odvesti na naručena odredišta. Poslije su napravljene željezne tračnice po kojima su klizili vagoneti – od kojih je jedan sačuvan i na obali prolaznike podsjeća na dane vrničke kamenarske slave.

Kamen je ovdje živa tvar, iz njega se, govore mnoge predaje, rađa čovjek. Kamen čuva ljudsku toplinu, zadržava čovjekov miris. Ima neka duboka, tajna veza između duše i kamena. Možda baš prolaznost i ranjivost izazivaju čovjeka da u njemu, simbolu vječnosti, klesanjem ostavi svoj trag, svoj trajniji otisak. Kamen je ovdje čovjeku dom cijeloga života, a dom mu je i u smrti. Ovdje je kamen blago, i zato s pravom možemo reci da je Vrnik otok s blagom.

Tražeći vrstan građevni kamen za svoje palače, već su stari Rimljani otkrili vrnički kamen. Toma Arhiđakon, u citatima iz 13. stoljeća, spominje kako su za vrijeme progona kršćana u korčulanskim kamenolomima radili rimski robovi. Smrtna kazna, koja im je bila dosuđena jer nisu željeli odreći se kršćanstva, bila bi ublažena prisilnim radom u podzemnim kamenolomima. Od svih korčulanskih otoka na kojima se vadio kamen, Vrnik ima najstariju kamenarsku tradiciju, s pet takvih podzemnih kamenoloma. Bile su to polušpilje izdubene izravno u kamenoj žili, kako bi se izbjegao mukotrpan postupak uklanjanja površinskog sloja lošijeg kamena. Taj bi jalovi sloj ponegdje iznosio i nekoliko metara pa se stoga dobar kamen uzimao rudarskim zahvaćanjem u sâm zdravi kameni sloj, a pritom se gornji, nekvalitetan, ostavljao netaknutim. Danas je unutrašnjost tih podzemnih potkopa, grota dubokih i do 15 metara, gotovo potpuno zasuta škajama.

U srednjemu i novom vijeku sasvim je napušten takav način lomljenja kamena, prelaskom na vanjsko, površinsko vađenje, a može se pretpostaviti da je napuštanje rudarskoga načina pospješilo i otkriće baruta. Kamen se vadio stepeničasto, a brazde kojima su se skidali blokovi još su vidljive u starim kâvama. Pri vađenju bloka, kad je god to bilo moguće, pazilo se da mu oblik bude što bliži željenome konačnom proizvodu,  na primjer stupu ili kamenici – posudi za čuvanje ulja, ili nekome drugom obliku, jer tako su prenošenje i kasnija obrada bivali lakšima.

Vrnički je kamen bijel i gust vapnenac koji u površinskim slojevima ima mnogo fosilnih školjaka. Ali što se ide dublje, njegova je struktura sve čišća, dok se ne dođe do najkvalitetnijeg kamena, najčišćega kalcijeva karbonata, koji ne trpi nikakve štete od izloženosti vremenskim uvjetima – suncu, kiši, mrazu, hladnoći. On se ne mrvi, ne gubi bjelinu, polituru, ni čvrstoću ni djelovanjem morske vode, valova, plime i oseke, a podnosi i velike terete.

Još i danas, s ponosom će vam svaki škojar reći kako su od vrničkoga kamena, uz poprilično korčulanskih i dubrovačkih palača, sagrađene mnoge znamenite građevine u svijetu – od veličanstvene Aja Sofije u Istanbulu, cvjetnogotičkih palača u Veneciji, dijelova Bijele kuće u Washingtonu, do budimpeštanskog Parlamenta. Od kamena „bijelog poput galebovih krila“, u Zagrebu je od njega sagrađeno Otvoreno učilište, Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu i današnji Dom hrvatske vojske, no svakako su poznatije dubrovačke građevine koje svoju ljepotu temelje upravo na kamenu sa Škoja. Samo su neke od njih: Knežev dvor, crkva sv. Vlaha, dominikanska crkva, gradski sat, samostan Male braće i, naravno, nebrojenim koracima poput zrcala uglačani pločnik na Stradunu.

Osobit procvat kamenarstvo je doživjelo u 14. stoljeću kad se na Korčuli snažno razvija kamenoklesarski obrt zbog potreba dubrovačkih majstora za kvalitetnim kamenom. U potrazi za tim najvažnijim građevnim materijalom, oko kojega se vrti cijela hrvatska graditeljska kultura i tradicija, ti su majstori dolazili i u vrničke kamenolome i poučavali domaće radnike obradi kamena.

U isto se vrijeme i grad Korčula počinje pretvarati iz skromnog naselja u jedinstvenu prostorno uređenu cjelinu čija stara jezgra na poluotoku, gledana odozgo, podsjeća na skamenjenog skarabeja. Osobito rastu potrebe za kamenom kad se, uza stambenu, razvija i javna gradnja pa se njime gradi nova katedrala, korčulanske zidine, crkve i popločavaju se ulice. I dok je na susjednoj Badiji, otoku koji moli, cvao duhovni život, Vrnik, otok koji radi, kojega stari Korčulani i Vrničani nisu zvali drugačije nego Škoj, a njegove stanovnike Škojarima, postaje mjestom svjetovnog života, rada i rađanja. Na Škoju je katkad radilo i do šest stotina radnika, strogo hijerarhijski i organizacijski podijeljenih. Na dnu ljestvice bili su kavaduri, najmanje plaćeni i najmanje školovani radnici, čiji je posao bio i najmukotrpniji. Tragove njihovih vrijednih ruku danas vidimo na okomitim plohama napuštenih kâva. Klesali su kanale tek dovoljno duboke i široke da u njima mogu stajati i udarati čekićem, a onda bi se kameni blok odvajao.

Na vrhu jedne od tih litica uklesana je 1929. godina, kad se s nje počeo vaditi kamen. Da bi se prikavavanjem, opisanim načinom, došlo do njezina dna, trebalo je nekoliko desetaka godina. Napravili su tako baš kavaduri, i ne sluteči, ove čudesne spomenike teškome ljudskom radu.
Postojao je još jedan površinski način vađenja – tzv. kunjirom. Kameni bi se blokovi odvajali stepeničsto; duž kamenih žila iskopao bi se kanal u koji su se ulagali veliki klinovi. Kamenari bi zatim složno, na komandu, batovima tukli po klinovima, sve dok se blok ne bi odvalio. Kavaduri su, uz vađenje kamena, čistili kâve od otpada, odlažući ih najprije u ograđena mjesta u suhozidima, a zatim i povrh njih, podižući brežuljke danas obrasle samoniklim čempresima, lovorom i makijom.
Na starim fotografijama Vrnik, potpuno ogoljen i bijel, izlaže svima svoju preokrenutu kamenu utrobu, a danas je, četrdeset godina od prestanka organiziranog vađenja kamena, priroda učinila svoje – biljke su malo-pomalo, zasijavajući se same u kamenoj prašini, osvojile i gotovo otopile kamen, prorasle ga i čudesnom rekonkvistom prožele svojim korijenjem, zazelenjujući otok.

Vještiji su klesari radili u petralima, brojnim radionicama čiji su ostaci danas pomalo tužna atrakcija otoka. Tužna jer su takve – utihnule i napuštene prepuštene samoći i propadanju. Rijetke su one koje još imaju krovove od kupa ili kamenih ploča – kotala, a okna su im ili zabijena daskama ili ih uopće nema, pa su još izloženije moru, vjetrovima i pogledima. I kavadure i klesare vodili su protomajstori proti, vlasnici ili upravitelji petrala i kâva, koji su organizirali poslove.
Kako je na otoku postojalo čak 29 kamenoloma u kojima su se rabile mnoge željezne alatke, klinovi, macole, pičinduri, pikuni, na otoku je postojalo i nekoliko kovačija – kovačnica u kojima su ih klesari i sami znali popravljati. Neke su obitelji stoljećima dobro živjele i od brodarstva – ukrcavajući kamen na svoje jedrenjake i izvozeći ga širom svijeta. Na povratku u svojim su spremnicima, kao balast, dovozili plodnu zemlju i iskrcavali je na Škoju u male vrtove uza svoje kuće da im služe kao povrtnjaci, ili u dva-tri veća đardina. Najljepši vrnički đardin, onaj Korčulanke Ivice, skriven je iza središnjih kuća u Poškoju, današnjem središtu mjesta, prikladno zaklonjenom i od bure i od juga. Na njegovim terasama svejednako rastu čudesno aromatične naranče, mandarine i limuni, smokve, nešpule, žižule, bob, artičoke, rikula, mažuran, majčina dušica, kantarion i tko zna koji još mediteranski plod ili aromatična trava, a sve to u obilju cvijeća, od narcisa, perunika i divljih frezija, do ljubica i šumarica. Ovdje je i najljepša kuca na otoku, stara, zagonetna vila Fabris.

Pedesetih se godina prošlog stoljeća broj kamenara, koji su dolazili raditi na otok ili su ondje stanovali, smanjio na dvjestotinjak, a počeo se rabiti i dinamit. Eksploziv je ubrzao skidanje jalovine s površine, ali i povećao količinu škaje, pa se ona vagonetima odvozila i sipala u more, koje bi je nezasitno gutalo, a od onoga što bi preostalo, oblikovalo lijepa bijela žala. Iz čempresima obraslih kâva više se ne čuje ni povik Alarga, mina je, da se kamenari pripreme na eksploziju mine koja će odvaliti kamenu gromadu. A kad bi se prašina slegla, išlo bi se provjeriti je li sve dobro prošlo i je li stijena pukla baš kako je trebalo.
Klesari su isprva živjeli u susjednim mjestima – Lumbardi, Korčuli, Žrnovu, a barkama bi svaki dan dolazili raditi na Vrnik ili bi prespavali u svojim radionicama. Poslije se dio njih za stalno preselio na Škoj i ondje sagradio kuće u kojima su živjeli sa svojim obiteljima. Smatra se da je otok ponovno trajno naseljen u 17. stoljeću, najprije obiteljima Portolan, Peručić i Kučija, a poslije i Foretićima i Fabrisima. U tom se stoljeću na Škoju razvila i bratovština kamenara sv. Mateja, religiozno, ali i socijalno udruženje čiji je zadatak, uz vjersko okupljanje, bila i cehovska zaštita bratima, pa su se iz zajedničke blagajne podupirali bolesni članovi, pomagala siročad, davali prilozi za miraze, vjenčanja i pogrebe. Sve su bratovštine imale svoja pravila, svog crkvenog patrona, crkvu, kapelu ili barem oltar, a često i određena mjesta okupljanja, tzv. skule, zajedničke domove, te posebna odijela za nastupe u procesijama.
U 17. stoljeću, točnije 1674. godine, sagrađena je, ljupka u svojoj odmjerenosti, barokna crkvica Gospe od Pohođenja, sa živopisnom mramornom inkrustacijom na oltarnoj menzi, graditelja Tome Azalija, jednoga od najaktivnijih nastavljača višestoljetne tradicije korčulanskog kamenarstva. Uz radove na korčulanskoj katedrali, radio je Azali po cijeloj južnoj Dalmaciji, bio protomajstor gradnje trobrodne jezgre hvarske katedrale, isporučivao klesane dijelove za pročelje i zvonik kotorske katedrale, sagradio ljetnikovac Arneri u Blatu. Pretpostavlja se da je upravo Gospa od Pohođenja jedno od njegovih posljednjih djela.

Brigu o crkvici danas vode škojari, oltar joj ukrašavaju uškrobljenom čipkom i svježim cvijećem, a prođete li onuda navečer, ponekad ćete kroz skladnu i skromnu rozetu vidjeti nestvarnu blagu svjetlost zapaljene svijeće jer – netko je od škojara krenuo na put.

Najstarija je građevina na Vrniku kaštil obitelji Gabrieli Ismaeli iz 15. stoljeća, potpuno obnovljen prije nekoliko godina. lako njegov oblik predočuje moguću obrambenu funkciju, kaštil je toj korčulanskoj plemićkoj obitelji služio kao ljetnikovac.

Početkom prošlog stoljeća podignuta je crkva Gospe od Škoja, koja danas dominira glavnom vizurom otoka, onom koja se vidi s korčulanskog rta Krmače, kako je Škojari popularno zovu, najbliže kopnene točke na kojoj je sagrađeno parkiralište.

Crkva, sa svojom zaobljenom, gotovo putenom apsidom, zorno svjedoči o klesarskom umijeću Škojara, na koje će vas njihovi potomci danas neizostavno upozoriti: između velikih kamenih blokova od kojih je sagrađena, nema međuprostora, nema fuga, toliko su precizno isklesani da savršeno, poput segmenata dorskoga hrama, naliježu jedan na drugi. Odmah do nje nalazi se i školska zgrada koja je bila otvorena sve do kraja pedesetih, kad je otok dobio i struju.

No život je ipak, zatvaranjem kamenoloma, polako otjecao s otoka. Kako se turizam tada ovdje još nije mogao ni sanjati, stanovništvo se počelo osipati, raseljavati najprije po Korčuli, Dubrovniku, Splitu, zatim Zagrebu i ostatku svijeta. Taj proces nije zaustavilo ni postavljanje vodovoda u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a ni razvoj turizma nije ih trajno vratio. Danas je škola zatvorena, zaključana. Ljeti se navečer pred njom djeca često okupljaju i igraju lovice podižući prašinu na trgu i ta graja odjekuje unutar praznih školskih dvorana i hodnika, napuštenog učiteljskog stana, meštrije,kao jeka nekadašnjih njezinih učenika. Poneki razbijen prozor Škojari brzo zamijene, a škola opet utone u mrak i tišinu, čak i usred sezone. Teško je danas povjerovati da je pučko školstvo na Vrniku imalo gotovo stogodišnju povijest, od 1868. do 1958., u kojoj se izredalo 18 učitelja, i to zahvaljujući kapelanima i poglavarima otoka. Oni su uporno nastojali olakšati obrazovanje škojarskoj djeci kako ne bi morala, u nepovoljnim zimskim uvjetima, ploviti do pola milje udaljene Lumbarde ih do dvije milje udaljenoga grada Korčule. Najvažniji je cilj ipak bio zadržati ih na otoku kako bi nastavili škojarsku kamenarsku tradiciju.

Ni plesni podij, balarina, u neposrednoj blizini već dugo nije u upotrebi, čak ni ljeti. Tek poneka barka, izvučena na plato ukrašen žarama iz kojih rastu mirisni geraniji i agave, ovdje je osuđena na polagano umiranje. A nekad se na tom podiju plesalo, uza svirku harmonike, danas zaboravljeni škojarski ples, siroticu.
Kad stigne sezona, otok gotovo postane pretijesan, kao i parkiralište na Krmači. Zanimljivo je da ste još u početku devedesetih godina, kad biste se spustili na kameni mol, mogli samo viknuti prema otoku da ste tu. Onaj tko bi vas čuo, sjeo bi u barku i došao po vas. Danas se, vjerojatno, nitko ne bi ni osvrnuo, a vi biste, ako se ni s kime niste prethodno dogovorili, ili rezervirali vožnju taksijem, mogli satima čekati da vas netko preveze prijeko. Sami Škojari često spominju kako je nekad na otoku vladalo zajedništvo i sloga, i u radu i u dokolici, a danas se ni ljeti više ne okupljaju kao nekad na klupama pred crkvom ili kamenom rivom. I boćalište je zapušteno, zaraslo. Škojari su se otuđili, svi gledaju svoja posla i brinu svoje brige.

Ipak, svakoga ljeta, barem jedanput, organizira se velika fešta – bilo da je riječ o koncertu neke gostujuće glumačke trupe ili glazbene skupine; organiziraju je korčulanski i naknadni Škojari, oni koji su prije trideset ili četrdeset godina imali dobar nos i ovdje jeftino kupili kuće. Kuća Popović, u kojoj su nekad često ljetovali poznati glumci, tako će ustupiti svoje kazalište, sagrađeno po uzoru na prave otvorene grčke teatre u kojima je prirodni nagib terena iskorišten za terase s kojih se pozornica može lijepo vidjeti. Toga dana, uvijek u kolovozu, mladež preuzme ulogu barkariola i prevozi bezbroj tura s parkirališta na Škoj i natrag.

Posjetiocima se nude otočki proizvodi, od suvenira domaće izrade do likera od limuna, rogača ili onoga od ruža, neizostavnog u pripremi domaće rožate što po njemu i nosi ime. Tu je i ljekovita travarica pripremljena samo od bilja koje raste na Vrniku, koju možete, u prigodnoj radionici, i sami naučiti praviti, a tu su i korčulanski kolači, ponajprije kroštule, amareti, klašuni i cukarini. Ponekad se, za djecu koja ljeti preplave Vrnik, organizira prava dječja škojarska olimpijada sa starinskim disciplinama poput potezanja užeta ili skakanja u vrećama, i svima koji su sudjelovali na kraju podijele šarene diplome.

Škoj, površine oko trećine četvornog kilometra, moguće je obići pješice, najvećim dijelom stazom uz more. Zatim, penjući se na pedesetak metara visine, prije nego što zađete u čestar, možete uživati u šumu vjetra koji uvijek prigušeno huči u vrhovima čempresa, u pogledu na duboku modrinu mora koje se uokrug ljeska i na preostale otoke – od čarobnih Bisača u čijim škrapama valovi oblikuju savršene oblutke, gdje između grmova smilja i mirte žive i umiru galebovi, pa sve do svjetionika Sestrice.

Otok se može i oplivati. Nešto više od dva kilometra obalne linije zajamčit ce dobrom plivaču razgled otoka iz jedinstvene perspektive. Tridesetak otočkih kuća, koje više ne nose kućne brojeve, zimi opusti, zatvori kapke. Reze na ulazu u njihove vrtove povučene su, vrata zaključana lokotima. Škoj je već ujesen miran i pust. U listopadu, od zrelosti raspukli narovi velikodušno, ni za koga, cijede svoj slatki sok, samonikle maginje dozrijevaju i cvatu istodobno, a svoje crvene jagode nude samo vrničkim pticama. Prošetate li u prosincu otokom, vidjet ćete grane limuna i naranči kako se otežale saginju. Tek potkraj tjedna, kad je lijepo vrijeme, Škojari koji žive u Korčuli doplove, uberu mirisne plodove u svojim đardinima, pakiraju ih u kartonske kutije i autobusima šalju rođacima u Zagreb, Split, Dubrovnik. Zato je, kad i oni otplove kuci, otok još mirniji. Na Škoju ostanu opustjele staze i pokoji nepovjerljiv mačak.

Tek će poneki galeb, odvojen od jata sklonjenoga negdje visoko, ponad zauvijek utihnulih kâva, brišućim letom poremetiti mir otoka, ove čudotvorne, ozdravljajuće glorijete, vašeg osobnog Umbraculuma, vašega samotnog i stjenovitog utočišta, daleko od bijesa i buke svijeta.

Tekst: Dubravka Belas (iz magazina Croatia Airlinesa)
Foto: Luka Kolovrat, Dubravka Belas, arhivske fotografije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.