Sve o teškoj panuli – 1. dio

Mnogi će se zapitati je li potrebno još jednom secirati tešku panulu kao ribolovni alat. Možda i opravdano jer je napisan cijeli niz tekstova pa i knjiga o ovoj temi. Međutim, izuzmemo li tradicionalnu višku panulu,  trainu kako je njeni tvorci zovu, koji god drugi ribolovni alat za panulanje velikih pridnenih riba pokušao apsolvirati iz domaće literature, uporno me pratio dojam da najčešće autori ili pišu iz druge ruke pa ne znaju točno o čemu pišu ili možda ne žele napisati sve neophodno za uspješan lov.

Kao i mnogi drugi s vremenom sam stekao krivi dojam kako je ribu moguće pouzdano loviti samo krunicom s kojom sam se prije desetak godina uspio upoznati na izvoru njenog postanka, na Visu. Dakle, kad sam već digao ruke od mogućnosti da se zubaca, gofa, licu i sličnu svitu može uloviti drugačije osim provlačeći živu ješku trainom kroz njihov domicil, upoznao sam Janka, čovjeka koji je pucao iz svih oružja, to jest uspješno lovio  panulajući svim panulama  – izuzev traine! I sve je leglo na svoje mjesto, priče su dobile svoju glavu i rep, teorije su dobile neophodne brojne detalje koje ih čupaju iz sfere ispraznih teoretiziranja, a panulanje štapom je dobilo ribu!

VIŠKA PANULA, TRAINA ILI KRUNICA

Viška, zbog mjesta nastanka, traina zbog konopa (traine) koja je nekad činila tijelo,a krunica zbog izgleda nanizanih olovnica. Jednostavan alat koji se sastoji od debelog najlonskog tijela (1-1,4 mm) na koje su u karakterističnom točno određenom nizu poslagane 3-5 gramske olovnice ukupne mase najčešće 50-70 dkg. Na dio tijela koji je okićen olovnicama i dug oko 40-50 metara đogulinom se spaja tanji predvez (0,6-0,8) duljine 15-20 metara čiji kraj završava udicama i ješkom. Na motovilu, bubnju ili u bujolu u kojem se također panula može držati, prije krunice dobro je imati još 100-150 metara ili debelog povraza ili traine kako bi imali dovoljno duljine u slučaju borbe s većom ribom. Kako je traina solidno obrađena u literaturi i uglavnom  poznata panulašima njoj ćemo ovdje posvetiti najmanje pažnje. U svakom slučaju, bila je i ostala najčešći panulaški alat koji je bio osnov za razvoj alata koji slijede.

DOWN RIGER

Ribolovci koji panulaju s većih baraka osjetili su potrebu povlačenja više od jednog alata istovremeno. Pri povlačenju panule iz ruke tako nešto je teško izvedivo, kao što je teško dugo vremena držati panulu u ruci u situacijama kada se brod brzo kreće (lov varalicama). Zato se nastojalo pronaći načina da se dosegnu potrebne dubine pri panulanju štapom, koji rasterećuje fizički ribolovca, pojednostavnjuje lov sa nekoliko panula a isto tako olakšava izvlačenje velikih riba.

Primjena down rigera je  doživjela bum u  počecima otkrivanja alternative panulanju iz ruke.  Teška olovna kugla (najčešće 3-5 kg) spušta se sa krme plovila ovješena na tankoj inox sajli uz pomoć malog vinča, pogonjenog ručno ili elektro motorom. Za kuglu je učvršćene kopča, štipaljka za koju se kači povraz ispušten sa štapa. Štap se uglavljuje u nosač koji je ili sastavni dio vinča (down rigera) ili u nosač montiran pored njega. Da rezimiramo; najprije se u more pušta ješka i dužina predveza. Zbog nezgrapnosti velike kugle kod ovakvog panulanja predvez je duži, 40-50 metara. Tada se tijelo panule, povraz ili upredenica kači u štipaljku čija tvrdoća treba biti podešena tako da se ne otkapča uslijed otpora prolaza kroz more koji pri spuštanju izaziva tijelo panule od kopče do štapa. S druge strane kopča ne smije biti prečvrsto podešena kakao bi riba pri skoku na panulu prouzročila otpuštanje kopče. Kad se tijelo panule uglavi u kopči kugla se spušta u more i postepenim otpuštanjem kočnice vinča topi na potrebnu dubinu. U ovoj fazi je bitno kontrolirati ispuštanje tijela panule sa štapa. Dopustimo li da rola štapa prelako otpušta panulu, izaći će previše povraza te će taj višak napraviti veliki trbuh u moru. Tako nastali trbuh biti će razlogom da ćemo sa zadrškom uočiti udarac ribe i često zakasniti pri reakciji. Opet, s druge strane, ako tijelo panule preteško izlazi iz mašinice doći će do otkapčanja kopče pri spuštanju kugle pa ćemo morati cijeli proces početi iz početka. Koliko god bilo složeno spuštanje ovakve konstrukcije o istim parametrima moramo voditi računa i prilikom spuštanja-dizanja kugle pri praćenju dna. Baš zato je ovakva tehnika našla primjenu mahom kod panulanja na konstantnim dubinama, dakle kod ravnih položenih dna ili pak kod panulanja u pola dna (gof). Dok si pri povlačenju drugih panula možemo priuštiti pipanje dna kontakt teške kugle s dnom često može biti poguban za opremu. U svakom slučaju za ribu i ribolov nije stimulativan udar pet-kilske kugle o grotu. Kako nema pipanja dna treba matematički pratiti na kojoj smo dubini. Down ringeri na sebi imaju mjerač ispuštene sajle. Ma koliko se činilo da će teška kugla biti okomito u moru, fascinantno je koliko ju otpor mora odigne od dna. Da bi izračunali na kojoj je dubini naša kugla moramo uz dužinu ispuštene sajle znati i koji kut ona čini sa okomicom na površinu broda. U tu svrhu je dobro napraviti priručni kutomjer kojim mjerimo kut. Da se ne bi bavili matematikom na moru u naprijed je dobro izračunati  kojem kutu na određenoj dužini ispuštene sajle odgovara koja dubina i te podatke upisati uz kuteve na kutomjeru.

Formula za izračun dubine:  dubina je jednaka umnošku dužine ispuštene sajle i cosinusa kuta sajle i okomice na površinu mora.

Istina, komplicirano je ali se nakon nekog vremena naviknete. Istina, komplicirano je i to je osnovni razlog zašto se ova tehnika kod naših ribolovaca nije znatnije raširila.

Ovakvo panulanje ima i svoje prednosti. Moguće je dostići dubine i brzine potrebne za lov varalicama, a nakon kačenja ribe uspostavlja se diraktan kontakt ribe i ribara jer kugla ostane visiti ispod broda.

Od svih alata za panulanje koje ćemo navesti ovaj je najsloženiji za korištenje i nejneuniverzalniji jer je na nekim terenima neupotrebljiv za lov na dnu. Najbolju primjenu ima u lovu tijekom putovanja kada vučemo ješku konstantnom dubinom čekajući da doluta kakav gof ili koji drugi stanovnik međusvijeta, srednjeg sloja mora. Pri tome nema potrebe znati “u treću decimalu! na kojoj dubini nam je ješka.

OLOVO ČUVAR

Za razliku od traine na kojoj su olovnice raspoređene duž cijelog središnjeg dijela alata, cijela težina ove panule koncentrirana je na jednome mjestu. Uteg čija težina se najčešće kreće oko 50-60 dkg a ovisi o dubini na koju želimo potonuti i brzini  kojom plovimo, ovješen je posebnom pramom na tijelo panule. Pramu dužine oko metra najpraktičnije je objesiti na đogulin iza kojega se proteže predvez dužine cca 20-30 metara. Prama treba biti tanja od tijela panule kako bi u slučaju kačenja olova tijelo ostalo netaknuto. Olovo čuvar ima ulogu pipala kojim dodirujemo dno i na taj način ponuđenu ješku držimo u njegovoj samoj blizini. Sve više domaćih ribolovaca prakticira loviti ovom tehnikom i to iz nekoliko razloga. Panulu je lakše napraviti, može se prakticirati i iz ruke i štapom, a u slučaju zakašnjele reakcije na dodir dna puno rjeđe dolazi do kačenja ješke jer je ona izdignuta za dužinu prame. Treba napomenuti da je ovo jedina vrsta panule na kojoj ješka prati olovo kao najnižu dodirnu točku iznad njenog nivoa. Naime, vrlo česta zabluda preuzeta iz literature je da traina uslijed povlačenja morem stvara takozvani “trbuh”,tj da ješka prolazi iznad olovnica. Takva teorija vjerojatno je nastala krivim interpretacijama starih ribara koji su zbog neposjedovanja sondera dno ispitivali tako da bi relativno brzo ispustili dio panule iz ruke pa je u fazi potonuća trbuh nastajao zbog karakterističnog rasporeda olova . Pri kontaktu s dnom je naravno potrebno odmah odići panulu kako nakon prolaska predveza mamac i udice ne bi zadjenuli.

Olovo čuvar nam nudi i mogućnost lova štapom jer se tijelo panule može bez zastoja namotati na rolu sve do predveza. Skidanje čuvara u ovom slučaju iziskuje stanovitu vještinu ukoliko je ulovljena riba koja pruža jaki otpor do samoga izvlačenja na površinu. Koristi li se štap pri lovu čuvarom, poželjno je umjesto povraza na rolu namotati upredenicu koja za istu čvrstoću ima manji promjer pa nam panula tone dublje za istu dužinu ispuštenoga tijela. Naravno, u slučaju štapa se tijelo i predvez ne spajaju đogulinom već direktno čvorom kako bi ovaj nesmetano prolazio kroz vodilice. Pri lovu iz ruke upredenica je na žalost neprimjenjiva jer reže kožu dlanova baš zbog spomenutog malog promjera.

Ako usporedimo putanju traine i čuvara pri skretanju, uočit ćemo da traina prati brod gotovo idealnom putanjom, dok čuvar omogućuje naglije skretanje pri čemu olovo više “sječe put”. Zato nam se kod čuvara u slučaju kompliciranoga dna sa naglim promjenama oblika i dubina može češće dogoditi da olovo prođe dnom koje nismo pročitali na sonderu.

Varijacija na temu je kombinacija traine i čuvara. Nađete li se na terenu koji je predubok za konstrukciju vaše traine, kačenjem dodatnog čuvara na kraj olovnica (na đogulin) doseći ćete dubine koje su vam do tada bile nedodirljive. Probajte, valja!

Tekst i foto: Teo Karlić

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.