Južni Jadran je prepun zanimljivih ronilačkih lokacija. Svaki zaljubljenik podmorja tu može naći mnoštvo podvodnih špilja, kanjona, potonulih brodova, arheoloških nalazišta, a moguće je još uvijek i vidjeti neke riblje trofejne primjerke ili stijenu s petnaestak jastoga.
Ipak, jednu ronilačku lokaciju moramo izdvojiti. Riječ je o potonulom njemačkom torpednom čamcu S-57, koji je pogođen od britanskih ratnih brodova potonuo u neposrednoj blizini južne obale Pelješca, točnije, ispred male šumovite uvale, oko dvije milje udaljeno od svjetionika Lirica.
S-57 dug je 33 metra, sagrađen je 1940. godine, a 16 ljudi je sačinjavalo posadu. Brod je potopljen 19. kolovoza 1944. kada je konvoj njemačkih brodova naletio na zasjedu britanskog brodovlja. S-57 je pogođen vatrom iz topova koja je uzrokovala požar. U toj borbi dvojica mornara s broda S-57 su poginula, a devetorica ranjena. Vidjevši da ne može spasiti brod, zapovjednik broda poručnik fregate Hans – Georg Buschmann naredio je potapanje broda.
Ostaci broda leže na pjeskovitoj strmini, pramac na dubini od 26 metara, krma je na 40 metara. More je izuzetno bistro pa se već nakon nekoliko metara zarona ugledaju obrisi broda koji je nagnut na desni bok.
Brod je građen tako da se na željeznu konstrukciju postavljala drvena oplata. Ono drvo koje nije izgorjelo, ono je s vremenom istrunulo, tako da se kroz željeznu konstrukciju nalik rešetkama može zaviriti u gotovo svaki kutak broda, bez opasnih uvlačenja u unutrašnjost. Tako se bez problema na pramcu vide dvije torpedne cijevi s torpedom, komandni most koji je odlično očuvan.
Jedna od većih atrakcija na brodu je i top na krmi kojem mehanizam za okretanje još uvijek radi, unatoč tolikim godinama pod vodom. Ta činjenica izaziva komentare dijela ekipe :» E što Nijemac jednom napravi…»
Oko broda je željezna ograda na kojoj se s vremenom nakupilo dosta oštrih školjkaša na što se mora pripaziti. Kada se krene još dublje, kroz rupe na oplati dobro se i vide 3 dizelska motora pomoću kojih je ovaj brod nekoć jurio 35 čvorova.
Unutrašnjost broda kao skrovište koriste i mnoge ribe. Na dohvat ruke su i mnogi sitniji komadi opreme, dijelovi pribora za jelo, plinske maske itd. koji samo zbog zaštićenosti lokacije mogu zahvaliti što nisu završili kod ronilaca kao suveniri. I na ovom ronjenju se strogo pazilo da nitko ne uzima ništa s broda.
Na žalost, vrijeme ronjenja na prosječnoj dubini od tridesetak metara prebrzo prolazi, i instrumenti nas neumoljivi tjeraju na površinu. Nekolicina ronilaca se spušta na brzinu do pjeskovitog dna, pokušavajući uhvatiti maksimalnu dubinu zarona od 40 metara. Nakon toga slijedi lagani izron, par minuta stanke na tri metra dubine za svaki slučaj i već smo na brodu. Raspremajući opremu razmjenjujemo dojmove, ali u jednom se svi slažemo: Iduće ljeto ponovo na S-57!
Tekst: Luka Kolovrat
Foto: Alex Kvarantan