Riba je letjela po otoku

Ljeto je 1950 i neke godine, a nad more se nadvio mrak. Stari stanovnici Lastova prepričavaju da se dan pretvorio u noć, a ljetna nevera donijela je gust crni oblak. Najednom je zahladilo i zapuhao je jak vjetar koji je mijenjao smjerove. Dvije obitelji svjetioničara zatekle su se na Glavatu, a iskusni svjetioničari znali su kako ljetna nevera donosi veliku opasnost za imovinu i živote.

Zavezali su i učvrstili sve što je moglo odletjeti, razbiti se i napraviti štetu. Za tako nešto malo je vremena, jer ljeti nevera dođe ni od kud. U vrijeme bez meteoroloških satelita i vremenske prognoze, oslanjali su se samo na vlastito znanje i iskustvo i reagirati su morali odmah. Stariji kažu: „Ljetnu opasnost ne vidiš, nego je osjetiš na koži.“ Naime, iako se vidi tamno nebo, ono što doista upozorava na iznenadnu promjenu vremena jest naglo snižavanje temperature i hladan povjetarac pa sve jači vjetar. Slijedi prvo mreškanje mora i ni iz ničega nastanu bijele krijeste na vrhovima valova koji su do maloprije bili staklena bonaca.
Naposljetku nailazi sve jači vjetar i oluja koja će trajati možda pola ili cijeli sat, ali je u stanju napraviti kaos. Ljetnih nevera oduvijek su se ovdašnji ribari i mornari, a gotovo ništa manje i svjetioničar, bojali više nego ijednog jakog juga ili bure.

Ono što slijedi je zatvoriti se u kuću. Svaka ulazna vrata imaju željezni zasun, polugu dugu gotovo metar što se spojena sa zidom montira na vrata kako ih ne bi provalila vanjska sila. Na škure su se umetale slične metalne poluge koje bi sprječavale svako naglo otvaranje, a metar i pol debeli čvrsti zidovi značili su sigurnost za posadu svjetionika. More premješta kamenje po otočiću, raznosi ga kroz dvorište, lupa s njime o škure i vrata, lupa po zidovima čvrste tvrđave u koju su se sklonile obitelji svjetioničara.) Vrhunac su nagli trzaji izvana, kao da netko želi iščupati sve postojano i uglavljeno u temelje, te jaki udarci svega onoga što nije izdržalo nevjerojatne nalete iznenadnog vjetra. More je ključalo, a vidljivost je bila izuzetno niska. Nije se moglo, a ni trebalo ništa učiniti, osim sačuvati sebe i obitelj. Nevrijeme je trajalo nešto manje od sata, a onda – iznenadan mir. Utišala se priroda, a stanovnici ovog škoja su se pod svjetlima petrolejskih lampi pogledali i zaključili da je najgore prošlo. Dva su svjetioničara otvorili vanjska vrata i izišli van. Imali su što i vidjeti – u dvorištu kaos. Kamenje i materijal razbacani uokolo sa svih strana otočića, ali i gomila ribe. Jedna, druga, treća…. Na stotine i tisuće riba posvuda na hridi.
Odakle sva ta riba?

Glavat je toga dana pogodila jaka pijavica. Usisala je more i jato riba u akvatoriju otočića obližnjih Lastovnjaka. Istresla ju je svom silom na otok i pomiješala sa svime što joj se našlo na putu. Štete je uokolo svjetionika bilo puno. Brodica koja je život značila, bila je razbijena, a sve što je bilo privezano bilo je ili oštećeno ili tek pukim slučajem spašeno. Sreća u toj nesreći je bilo iskustvo i znanje ljudi koji su s razlogom bili odabrani da rade posao svjetioničara, jer su i tu neveru preživjeli.

Priča je iz knjige „Legende svjetla“ autora Jurice Gašpara, a možete je naručiti na http://www.luxmediter

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.