Dagnja je još uvijek bez obzira na način na koji je nabavili, najjeftinija, najdostupnija i prema mišljenju većine autoriteta u prosjeku najlovnija ješka svih udičara. Rado je prima velika većina udičarima zanimljivih vrsta no ne rabe je svi udičari s jednakim oduševljenjem za što je glavni razlog činjenica da dagnju ne znaju iskoristiti na pravi način.
Osobna karta
Dagnja (Mytilus galloprovincialis, Lamarck, 1819) je naša najrasprostranjenija školjka. Živi u zoni plime i oseke i nije je teško uočiti. Formira kolonije u obliku velikih crnih grozdova koji se lako mogu vidjeti i izdaleka kako ih valovi oplakuju. Iako dagnje možemo naći i na više od šezdeset metara dubine (Vrulja u Velebitskom kanalu), tridesetak se metara smatra donjom granicom njene rasprostranjenosti. Najbrojnije su ipak od rubnog dijela obale koji nastupanjem oseke ostaje suh, do četiri metra dubine.
Modrikasto je crne boje iznutra sedefasta s modrikastim rubom. Ljušture su joj jednake, i imaju lepezast oblik. S tupe strane školjke, bliže ušiljenom kraju, nalazi se čuperak elastičnih niti kojima se dagnja pričvršćuje za podlogu.
Po duljoj osnovi dagnja može narasti i do 15 centi metara a može težiti i do 0,20 kilograma. Ipak najčešće se love primjerci od 5 do 7 centimetara.
Analiza je pokazala da dagnja ima 1 posto masti, 5 posto ugljikohidrata, 10 posto bjelančevina, 2 posto anorganskih sastojaka i 82 posto vode pri čemu neto mesa ima 17 do 20 posto. Takav je odnos tvari vrlo hranjiv i kaloričan što riblji receptori lako otkrivaju postavljajući dagnju u sam vrh svog menija.
Jedan od najvećih neprijatelja daganja pored zvijezda i rakova su podlanice koje rado i vrlo lako drobe ljušture ove školjke da bi se pogostile ukusnim i hranjivim mesom.
Razvoju daganja osobito pogoduje prisustvo slatke vode pa ih stoga najviše nalazimo na riječnim ušćima i u blizini vrulja.
U jednom komadu
Loviti ih se može pomoću alata kakav je primjerice grampa ili pak golim rukama. Lov daganja grampom je praktičan na okomito ozidanim lučkim obalama gdje dagnje rastu u grozdovima. Grampa je alat sličan grabljama koji sa stražnje strane ima mrežasto-vrećasti plašt u koji upadaju otrgnute školjke.
U lovu rukama valja biti vrlo oprezan jer iako se relativno lako odvajaju s površine na kojoj rastu rubovi zatvorenih ljuštura su vrlo oštri i na njih se lako može posjeći. Stoga je praktično koristiti rukavice i priručne alate poput modificiranih špatula ili strugača.
Dagnja se otvara na vrlo jednostavan način. Školjku treba položiti u dlan lijeve ruke na način da dio školjke kojim je vezana za podlogu bude okrenut prema nama, s tim da je šiljati dio okrenut prema prstima.
Nožem treba ući između ljuštura na mjestu gdje se dagnja nitima drži za podlogu, te kružnim pokretom držeći oštricu noža ukošenu vrhom prema gore, presjeći glavni mišić. Presijecanjem glavnog mišića ljušture se razdvajaju nakon čega ostaje još samo odvojiti mesni dio od preostale ljušture. To se radi na isti način kao i pri samom otvaranju samo što sada oštricu noža usmjeravamo uz rub prema dolje.
Oslobodite se vode
Iako se mogu otvarati i ješkati tijekom samog ribolova puno je praktičnije to učiniti ranije, prije ribolova i to iz više razloga. Jedan je svakako vrijeme koje je itekako dragocjeno kad riba počne primati a koje je tada šteta gubiti na čišćenje i pripremu ješke, no drugi možda i važniji je djelomična dehidracija.
Dagnja sa svojih 82 posto vode, prilično je sluzava i samim time vrlo zahtjevna prilikom ješkanja. No te se sluzavosti donekle možemo osloboditi pravovremenim procjeđivanjem. Dovoljno je dagnje prilikom čišćenja stavljati u perforiranu posudu. To može biti prava cjediljka ili priručno nožićem izbušena prepolovljena plastična boca. Dagnje će se vrlo brzo iscijediti i otpustiti veliki dio vode čime će postati lakše za rukovanje. Isti se efekt može postići i s postavljanjem očišćenih daganja na upijajuću podlogu poput kartona ili starih novina.
Dodatno cijeđenje se može postići ostavljanjem očišćenih daganja na mrežastu podlogu gdje školjke jako brzo otpuste veći dio tekućine i sluzi.
Nadalje, u samom lovu, dagnje je praktično držati na ocjeditoj podlozi. To može bito spužva ili ženska najlon čarapa razapeta preko prikladne posude.
Iako jako dobro podnosi soljenje, dagnja je najlovnija svježa. Može se očistiti najdalje dan ranije, te se do odlaska u ribolov držati u hladnjaku. Ukoliko pak nakon ribolova neiskorištenih daganja preostane u tolikoj količini da ih je šteta baciti, mogu se zamrznuti, no nakon odmrzavanja valja ih se odmah iskoristiti.
Silikonskim koncem
Dagnje se mogu ješkati očišćene, djelomično razbijene kao i cijele, zajedno s ljušturom.
Očišćena je dagnja izvrsna ješka pod uvjetom da se pravilno postavi na udicu.
Kod ribolova sitnijih riba kakva je praksa na većini sportskoribolovnih natjecanja, dagnja se reže na sitnije komade koji se pažljivo nabiru na udicu. Uvijek valja pronaći žilaviji komadić školjke koji će se nabiranjem kvalitetno držati na udici, no pored toga, poželjno je koristiti silikonski konac kojim se dagnja uz nekoliko namotaja izvrsno drži na udici. U ovakvom je ribolovu cilj da riba bez ikakvog čupkanja i razvlačenja ješke, u jednom usisavanju proguta naješkanu udicu. Važno je samo da vrh udice obavezno viri da bi kačenje bilo pravovremeno i dovoljno kvalitetno.
Kod udičarenja većih riba poželjno je da dagnja bude cijela naješkana. Prilikom ješkanja je poželjno da udica u prvom prošivanju zakači glavni mišić nakon čega je dodatnim nabiranjem i prošivanjem valja sakriti unutar školjke. I ovdje se može koristiti silikonski konac radi dodatnog ojačavanja ali samo ukoliko su u lovnoj zoni prisutne i sitnije ribe poput primjerice knezova koji svojim oštrim zubima lako raščupaju i najkvalitetniju ješku nakon čega postaje potpuno neupotrebljiva za bilo što. Inače je poželjno da dagnja bude na prvi pogled postavljena ‘šlampavo’. Nije problem ako poneki komad visi jer tako naješkana udica u pravilu budi manje sumnje. U trenutku kada riba pokuša usisati ješku može doći do jednog ili dva prva polutrzaja ili probna povlačenja, nakon čega slijedi pravi potez koji u preko devedeset posto slučajeva rezultira kvalitetnim kačenjem i izvlačenjem ribe.
Ukoliko su dagnje sitnije ne treba se libiti stavljanja dvije pa i tri školjke na jednu udicu, naravno ako veličina udica i očekivanje lovine to dopuštaju.
Cijele školjke
Djelomično razbijene ili cijele školjke se postavljaju na udice uglavnom u pridnenom obalnom ribolovu takozvanim fermama i to prvenstveno kao ješka za podlanice.
Dagnja se laganim udarcem razbije tek toliko da omogući ješkanje, a da istovremeno zadrži ljušture u položaju koji će spriječiti sitnu ribu da ne pojedu sadržaj školjke. Tako razbijena dagnja se ješka na način da se udica nakon što prošije glavni mišić potpuno izvuče pa ponovnim zavlačenjem u školjku postavi tako da bude što je moguće bolje sakrivena pri čemu vrh udice mora biti slobodan i po mogućnosti malo viriti. Varijacija na temu je djelomično otvaranje dagnje nožem, da bi se nakon postavljanja udice povezala silikonskim koncem.
Dagnja se može i bez otvaranja i razbijanja cijela postaviti na udicu. Vrhom udice je potrebno u školjku ući sa strane suprotne onoj na kojoj se nalaze niti kojima se školjka drži za podlogu. Na tom je dijelu spoj ljuštura malo uvučen tako da ga se uz malo truda i upornosti vrhom udice lako može ‘prosvrdlati’. Nakon što udica svojim vrhom prodre u unutrašnjost, dagnja se mora oko svoje uzdužne osi zarotirati za 180o tako da dio s kojim se drži za podlogu ne gleda više u lijevo već u desno. To je važno jer se na taj način udica dovodi u poziciju u kojoj se pažljivim utiskivanjem u potpunosti može sakriti u unutrašnjost školjke. Razumljivo je da kod ovakvog ješkanja treba koristiti dagnje koje veličinom odgovaraju veličini udice.
Pored manje poznatih ili potpuno nepoznatih vrsta koje u Jadran dospijevaju ponajviše preko balastnih voda i koje se uglavnom ne zadrže i ne daju potomstvo, u našem moru osim obične dagnje žive još tri vrste iz obitelji Mytilidae. To su dagnja runjavica, dagnjica i prstac.
Dagnja runjavica (Modiolus barbatus, Linnaeus, 1758) ima smeđu ljušturu obraslu dlačicama po kojima je i dobila ime. Nastanjuje kameno pločasto dno ne dublje od pet, i pliće od dva metra dubine. Naraste do 7 centimetara duljine i dosegne težinu od 0,04 kilograma.
Dagnjica (Mytilaster minimus, Poli, 1795) je najmanja vrsta dagnji koja dosegne tek 20 milimetara dužine, no takvi su gigantski primjerci uistinu rijetki. Ova je vrsta najčešće velika tek nekoliko milimetara. Formira gusto naseljene kolonije koje poput tepiha prekrivaju cijelu površinu koju naseljavaju, najčešće na samoj granici plime i oseke.
Prstac (Lithophaga lithopaga, Linaneus, 1758) je zakonom zaštićen školjkaš. Nastanjuje litice, stijenje i samostalno kamenje kiselinom bušeći u njima žljebaste kanale. Naraste do 12 centimetra duljine, a da bi dosegao duljinu od 8 centimetara treba mu oko 60 godina. Zbog sustavnog uništavanja stjenovite obale i konstantnim prelovom izrazito prorijeđenih staništa, prstac je u trajnoj zaštiti.
Tekst i foto: Boris Bulić