Ovaj usklik mogao se često čuti među njemačkim vojnicima početkom Drugog svjetskog rata kada su za osvajanje dobro zaštićenih utvrda i bunkera pozivali u pomoć njemačke obrušavajuće bombardere, koji bi potom preciznim “pikiranjem”, uz jezivo zavijanje sirena koje su ledile krv u žilama branitelja, razornim bombama pogađale i razarale neosvojive ciljeve.
Početkom jeseni 2014. godine, splet okolnosti doveo je do senzacionalnog otkrića olupine aviona iz 2.svjetskog rata – obrušavajućeg bombardera Junkers Ju-87 R, poznatiji u nas pod nazivom “Štuka” (riječ “Štuka” je zapravo skraćenica od njemačke riječi “Sturzkampfflugezeug”, odnosno “obrušavajući bombarder”). Naime, na južnoj strani otoka Žirje, nedaleko od uvale Tratinska, podvodni ribolovci prilikom pregleda terena za predstojeće prvenstvo u podvodnom ribolovu otkrili su olupinu aviona, te je informacija putem lokalnih ribara proslijeđena ekipi podvodnih arheologa koja se tamo zatekla. Senzacionalni nalaz je brzo odjeknuo u ronilačkim krugovima, jer se radi o odlično očuvanom, gotovo cijelom avionu, i to još na maloj dubini od samo nekih 29 metara.
Od nekih šest tisuća proizvedenih “Stuki” danas postije samo dva sačuvana primjerka u muzejima u Londonu i Chicagu, te da su još dva primjerka koji su izvađeni s morskog dna u Francuskoj i Grčkoj, a koji su u daleko lošijem stanju od “našeg”. Zanimljivo je i da je ronilački entuzijast Željko Šižgorić pronašao motor ovog aviona još prije sedam godina, i to na poziciji koja je čak 700 metara zapadno od lokacije olupine, no usprkos intenzivne pretrage terena nije uspio pronaći samu olupinu.
Povijest i identifikacija olupine
Najveći broj obrušavajućih bombardera tipa Junkers Ju-87 Štuka bio je u sastavu tadašnjeg Lufwaffe (Njemačkog ratnog zrakoplovstva), no početkom Drugog svjetskog rata i Talijansko ratno zrakoplovstvo kupilo je stotinjak Štuka inačice Ju-87 R-2 od Njemaca te ih je uvrstilo u svoje borbene eskadrile.
Poslije lakih njemačkih vojničkih pobjeda na početku rata, pri čemu su Štuke kao bombarderi specijalizirani za precizno bombardiranje bile osobito aktivne, već tijekom zračne bitke za Britaniju pokazalo se da su Štuke zbog svoje male brzine vrlo ranjive te su ih britanski lovci lako rušili. Od tada su Štukama povjeravani zadaci samo na ratištima gdje nije bilo neprijateljskih lovaca, no usprkos tome služile su u raznim inačicama sve do kraja rata.
Talijanske Štuke sudjelovale su u bombardiranjima Malte i borbama na Sredozemlju, u Sjevernoj Africi i u Grčkoj, a napadom Sila Osovina na Jugoslaviju travnja 1941. godine obavljale su i operativne zadatke i nad našom obalom, bombardirajući luke, ratna postrojenja i brodove. Uz pomoć kolege Radovana Živanovića iz Rijeke te talijanskih povjesničara pronađeni su precizni podaci o napadu 12. travnja 1941. u kojemu su sudjelovala tri aviona JU 87R-2 iz sastava 239. eskadrile 97. grupe obrušavajućih bombarde na motorne torpiljarke Druge torpedne divizije Jugoslavenske kraljevske mornarice koje su bile u plovidbi južno od Žirja, dok su preostale četiri Štuke bombardirale brod-maticu hidroaviona ZMAJ u šibenskoj luci. Dvije od tri Štuke su prilikom napada pogođene djelovanjem protuzračnih topova sa motornih torpiljarki, pa je jedna prinudno sletjela na području Šibenika i njena je posada zarobljena, a druga je krenula na prinudno slijetanje na morsku površinu pokraj južne obale Žirja. Treća Štuka je dugo kružila iznad mjesta prinudnog slijetanja njihovih kolega u more, čak je njena posada izbacila i gumeni čamac za spašavanje u nadi da će im tako pomoći . Pri tome su ostali bez dovoljno goriva za povratak, te su na koncu morali sletjeti u okolici Zadra oštetivši pri tome podvozje svojeg aviona. Posada u sastavu: pilot Carlo Bongiovanni i strijelac Alberto Boscolo koja je pokušala sa svojom Štukom sletjeti na more, nije imala sreće. Naime inačica Štuke R-2 nije imala mogućnost odbacivanja fiksnog stajnog trapa prije prinudnog slijetanja “na trbuh”, pa je još pri prevelikoj brzini stajnim trapom “zakvačila” morsku površinu, što je uzrokovalo trenutno prevrtanje aviona na leđa, otkidanje motora i cijelog prednjeg dijela (nosa) aviona, te što je najvažnije, došlo je do jakog udarca pilotske kabine u površinu mora. To je očigledno bio uzrok da posada, iako je otvorila poklopce kabine prije slijetanja, nije uspjela na vrijeme napustiti prevrnuti avion te se najvjerojatnije utopila.
Taktičko-tehnički podaci
Obrušavajući bombarderi Junkers Ju- 87 proizvodili su se u više verzija, pa su poznati tipovi A, B, R, C, D, G i R. Talijanska Štuka bila je inačice R-2, koja je bila opremljena instalacijom za dodatne tankove goriva na univerzalnim nosačima za bomne pod krilima, ojačanom konstrukcijom za brža obrušavanja, te novijom verzijom pogonskog motora Jumo 211D. Bombarderi Ju-87 razvijani su u njemačkoj avijaciji neposredno pred sam rat, a prošle su probnu uporabu u Španjolskom građanskom ratu, gdje su se Nijemci i Talijani uvjerili u njihovu učinkovitost. Tijekom rata neprestano su poboljšavani u smislu naoružanja i operativnog dometa (R serija je bila razvijana s spomenutim tankovima upravo radi povećanja radijusa djelovanja), a mnogi su, poput našeg žirjanskog, proizvedeni u tvornici Weser Flugzeugbau u Njemačkoj. Raspon krila R-2 modela je iznosio 13,8 metara, duljina aviona 11,1 metar. Težina praznog aviona je bila 1185 kg, a najveća poletna težina je bila 4390 kg. Opremljen je motorom Jumo 211D (poboljšanom verzijom originalnog modela 211) snage 950 KS. Najveća horizontalna brzina bila mu je oko 400 km/h, a obrušavajuća do 650 km/h. Bili su opremljeni i zračnim kočnicama. Modeli Štuka ovog tipa mogli su ponijeti 500 kg bombi, ili jednu bombu od 250 kg uz dodatne spremnike goriva od ukupno 600 litara. Pojedine inačice bile su opremljene posebnim sirenama koje su pri obrušavanju proizvodile reski zvuk sa ciljem dodatnog demoraliziranja branitelja. Od streljačkog naoružanja avion je bio opremljen sa dvije fiksne strojnice u krilima tipa MG17 kalibra 7,9mm, te pomičnom strojnicom MG15 jednakog kalibra u stražnjoj kabini.
Stanje olupine i ronjenje
Prema položaju i lokalitetu nalaza pojedinih dijelova aviona, sa velikom se sigurnošću mogu utvrditi okolnosti potonuća i današnje lokacije olupine. Prije spomenuti nalaz motora aviona na lokaciji 700 m zapadno od olupine gotovo sigurno ukazuje na točno mjesto gdje je avion udario u morsku površinu, pri čemu se motor otkinuo od trupa i potonuo na morsko dno. Pošto su”Stuke” imale podvozje (dva kotača sa štitnicima) koje se nije uvlačilo u trup aviona, pri slijetanju se avion okrenuo naopačke, te olakšan od tereta motora, još neko vrijeme ostao plutati na površini u tom položaju. Nošen laganom strujom ili valovima je dospio na današnju poziciju koja se nalazi istočno nekoliko stotina metara od uvale Tratinska, s južne strane Žirja. Avion je potonuo na pješčano dno na dubinu od 28 metara, i prilikom svojeg posljednjeg planiranja prema dnu, ponovno se preokrenuo na “pravu” stranu, pa danas leži na dnu kao da je spreman za ponovno polijetanje. Prizor odmah nakon zarona je zaista fascinantan, jer se na morskom dnu već nakon desetak metara dubine naziru obrisi gotovo cijelog aviona, pa vrlo brzo shvaćamo da taj avion i nije tako mali.
U prethodnim istraživačkim akcijama čak je i motor aviona dopremljen u neposrednu blizinu olupine, što je odlično jer se i njega može detaljno razgledati u istom ronjenju. Naravno, avion je pretrpio nekoliko oštećenja radi grubog slijetanja na more, ali je u cjelini još uvijek u odličnom stanju. Cijeli nos aviona (oplata sa motorom) nedostaje (drvena elisa je vjerojatno već istrunula) pa prednji dio započinje pilotskom kabinom kojoj nedostaje vjetrobransko staklo i poklopac prednjeg dijela, a nažalost izgleda da su već neki pljačkaši posjetili olupinu jer je u vrijeme našeg ronjenja nestao gornji dio upravljačke palice. Dijelovi ploče s većinom instrumenata su još na mjestu, a u stražnjoj kabini mogu se jasno prepoznati uredno složeni okviri sa streljivom za strojnicu MG 15. Sama strojnica je, zajedno sa okruglim nosačem koji je dio stražnje kupole, pronađena u neposrednoj blizini i na vrijeme je izvađena i pohranjena. Krila aviona su gotovo neoštećena, a jasno se vide i pripadajuće MG 17 strojnice. Posebno je lijepo razgledati krila s prednje strane aviona, kada se jasno ocrtava njihov karakteristični pregib u obliku galebovih krila. S donje strane krila se jasno vide i zračne kočnice koje su Štukama omogućavale izvlačenje iz obrušavanja, te instalacija sa nosačima za dodatne spremnike goriva ili bombe. Trup je osim prednjeg dijela kompletan, a na repu aviona su vidljiva oštećenja horizontalnog stabilizatora i kormila dubine koji ponešto odstupa od osi aviona (vjerojatno uslijed udara u morsku površinu), a tijekom vremena je puknuo i veliki vertikalni stabilizator koji leži odmah pored repa. Motor je također vrlo zanimljiv, sa jasno uočljivom radilicom i klipnjačama, te prijenosnim zupčanicima, ispusima pa čak i gumenim nosačima.
Bistro more, mala dubina i sama atraktivnost gotovo cijelog aviona iz drugog svjetskog rata, koji k tome još ima i poznatu povijesnu priču, čine ovu lokaciju jedinstvenom na Jadranu. Nadamo se da će ona uskoro, a možda već ove sezone, postati dostupna za kontrolirane redovite posjete ronilaca, kojih vjerujem neće biti malo.
Tekst i foto: Danijel Frka