22
Čet, Lip
12 Novi članci

Tamo u kulfu... tamo ti zubaci i pagri krepavaju od starosti. Majko božja! Koje san samo zubace i pagre tamo lovija! Nikad tamo nisam uvatija zubaca ispod sedan kili. Stare gadne zubačine bez zubi... Pagri deformirani od starosti, crni, ružni... Isluženi strvinari. Sve starci... ritko koji manji od sedan, osan kila. Samci su ti to. Izopćenici šta lutaju zadivima.



Naješkala me ova priča, ima već skoro godinu dana. Razbila mi je predodžbu o zubacu kao uzobalnoj vrsti, vrsti od tvrdog kamena i obalnog ruba. Zubati isluženi samotnjaci polomljenih zubi tumaraju oko zadiva, love se na pjesku uokolo njega pa čak i na golom mulju... bit će da traže muzgavce i bobiće, jer im je dentijera slaba, a lovina meka i spora? Ma tko će ga znati! A šta mi u stvari znamo o moru i prirodi!? Svatko od nas ima svoj dio filma, prečesto krivo snimljenog i iz loše perspektive... Nema tog režisera i montažera koji to može spojiti u jednu cjelinu i reći- Sad je to, to! Siguran sam samo u jedno, a to je da Miro ne laže! Gledao sam slike s tim starcima poslaganim na pajolama njegova broda, pitajući se kako se uopće takvi ulovi mogu ostvariti parangalom. Valjda je u mojoj percepciji ta riba mnogo pametnija, a parangal pregrez alat za njen lov... Međutim, kad malo bolje upoznaš čovika, onda se ne čudiš više ničemu. Nalovio se je Miro svakakvih riba i ima dosta morskih utakmica u nogama, a i u rukama koje rade neviđenom brzinom, usprkos ranama i slomljenim noktima. Parangali lete u more punim gasom, upola sporije izlaze iz njega,  udice frcaju, kopče se slažu... tu i tamo dohvati ga koja. On je spremno isčupa iz sebe  kao i iz ugora kad se ulovi. Precizno, brzo i bez emocija.

 Parangal je njegov alat i prespektiva mu je parangalska, pa kad se preklopi s mojom, panulaškom, dolazimo do spoznaje da zubaca ima gotovo svugdje, na svim terenima do stotinu metara dubine i istodobno ga nema nigdje kad odluči da ga nema!

 



Nije mu bilo teško ni čekati skoro mjesec dana da se uskladimo, da bi skupa otišli na more. Čekao me je za prvo bacanje, koje kako se pokazalo, gotovo uvijek bude najbolje. Nema te ribe mnogo tako da se u tri četiri lova teren očisti i ostavi do slijedeće godine. Pa ipak, kako se pokazalo, unatoč   udaljenosti od obale, velikom prostranstvu i ne baš pretjeranom lovu, te ribe, tih staraca, sve je manje i manje. Nakon napornog dana i dijela noći na poslu, vozio sam prema Zadru s jednim okom poluotvorenim. Na trenutke i bez njega. Užas! Kad sam stigao, Miro je već sve pripremio. Bio je nestrpljiv i motiviran za ribolov poput zagrebčanina koji nije godinu dana bio na moru.
 

 U deset minuta smo isplovili i sa sedamnaest milja brzine zaveli prema Dugom Otoku, pod okriljem oškrnjenog mjeseca. Povukao sam se u kabinu. San mi je u tom trenutku najviše trebao. Nisam čuo ni kad se motor ugasio, ni kad je sidro bačeno, nisu mi ni valovi smetali. Nisam čuo ništa do reskog zvuka visokih frekvencija u škuroj zori novog dana. Otvorim zalipljeno oko i vidim Mira na krmi kako već ješka parangale, a onda uočim roj malih letećih stvorenja oko sebe. Čim je Miro izletio vani, oni su uletjeli unutra. Krvožedni saharunski komarci isti su me tren istjerali iz postelje. Invazija! Napaduju sa svih strana, ne hajući što ih mi nemilice tamanimo. Brže bolje vadimo sidro i bježimo na pučinu. Roj leti za nama. Jedno jata vampira,već se posakrivalo u mojoj kabini. Ne šljive ovi komarci ni autan, ni tablete, ni dim štapića, već samo priprosto fizičko uništavanje leteće sile. Tako sam dao sebi zadatak da izlovim do posljednjeg!
 

 



Tek kad smo se makli na pučinu, sedam, osam milja od kraja, invazija je prestala. Ješka je već visila na udicama. Priredili smo ribi koktel od saruna i lignje. Bacamo parangale garnirane s velikim i malim udicama, duge jednu milju. Toliko su otprilike dugi i zadivi na kojima lovimo, a kako na zadivima parangali zadivaju bolje ih je baciti više kraćih, nego obrnuto. Na manje udice nadivamo komadiće liganja, nadajući se manjim pagrima i arbunima koji s njima dijele teren, a na veće ide cijeli sarun u potrazi za bezubim starim sparidima, škarpinama i pokojim ugorom. Miro ješka sarune neviđenom brzinom, tako što udicom prođe kroz oko i iziđe kroz glavu. Ekran sondera pun je crvenih simbola koji označavaju zadive. Prolazeći preko njih, primjećujem da to nisu klasični brakovi što se visoko izdižu s morskog dna, već jedva primjetna kamenita izdignuća koja veriraju svega po par metara, pa čak i manje. Često to nije ni kompaktan kamen, več šupljikavo malo kamenje obraslo raznoraznim algama koje redovito s udicama stiže na površinu. Ipak, nađe se pokoji kameni prag pristojne dužine, koji kad se pogodi zna nagraditi još uvijek impozantnim primjercima pojedine vrste. Na tim zadivima drže se i ribe i rakovi, a iznad njih jata sitne plave ribe. Zbog toga i tunj u svojim stađunima posjeti ove krajeve.


Međutim, na tim pitomim zadivima, ma koliko bili udaljeni na pučini, nalazili se čak i u samom ZERP-u, osiromašenjem uzobalnog ribljeg fonda, čak i tu, van svega, mreže su stalno prisutne. Tako krenuvši s parangalom ulijećemo u šumu kavicala. Tko će sad znati kako koja mreža stoji!? Ajme majko! Ajme...  sve su iskrižali- zgađeno će Miro. Evo nemamo di pružit parangal! Onda uzme dalekozor pa pogleda još dalje... Majko božje, sve su iskrižali... gotovo je! Ne možemo raditi. Pregledavajući pučinu, ugleda brod u daljini. Ovo je Pokora bacija mriže- reče. Tu je već misec dana. Eno tamo još jedan... i još jedan! Moj Miro, sve su to Pokore! -uzvratim. Svakom tko lovi udicom, bilo da je profesionalac ili sportaš, mreže su odvratne. To je ribolov bez ikakve strasti, bez nadmudrivanja s ribom. Postalo je gadljivo koliko mrižetina leži uokolo svakog braka. Danima se ne vade iz mora. Nije čudo šta je brodu dao Pokora. Od svih mogućih alata i načina ribolova, odlučit se za bacanje i dizanje kilometara mriža sa pokojom škalfanom ribom, stvarno je pokora. I triba bit!

 



Tri mrižara su doslovno pokrili sve što je vrijedilo pokriti. S par parangala smo prošli između njih, daleko od onog kako bi trebalo. S ostalima smo se izbacili još dalje na pučinu, unatoč tremuntani koja je jačala. Sve je ubrzo bilo gotovo. Parangali su u moru, pričekat ćemo jednu uru i idemo dizati. Inače, kod Mira nema mnogobrojnih kofa s još brojnijim udicama zavezanim po nekakvu prokušanom receptu. Njegov je parangal evoluirao, na svom razinama. Umjesto kofa, tu je veliko vitlo na kojem je namotano skoro dvadesetak kilometara najlona. S vitla se parangal otpušta i na njega se namata. Dužina bačenog parangala je upravo onolika koliku Miro želi, jer kad prođe određenu poziciju, samo prekine osnovu i za nju zaveže uteg s kavicalom. Udice se na osnovu kače s kopčama, tako da je razmak među njima ponekad veći, a ponekad manji, kako već ocjeni.  U pravilu uvijek radi popriličan razmak među njima, jer kako kaže- velike ribe su ritke i ne triba stavljat udice gusto, pa čak i kad se radi s manjim udicama. Bolje je pokrit šta više terena. Zahvaljujući svom sistemu rada, polaganje parangala je veoma brzo, pa čak i vađenje, osim ako nešto ne krene po zlu. A krenulo je veoma brzo. Zadili smo odmah na prvom kavicalu, pukli osnovu i otišli na drugi kraj. Na svakoj udici dolazi komadić dna. Prvo se sramežljivo pokazuje po koji arbunić, zatim pagrić... Nekako se sluti da ulov neće biti izdašan, ali s parangalom nikad ne znaš.

Nek se uhvate dvije prave ribe, rezultat se odmah okrene. izlazi još nekoliko pagrića. Nisu to oni dentjeristi zbog kojih smo tu, već njihova prapra... praunučad. Najdoslijednije su na parangalu bile mačke. Stizale su svakih četiri, pet udica, kao po nekom voznom redu. Miro ih je nemilosrdno skidao i vraćao nazad, dok su mu one svojom hrapavom kožom polirale ruke. Mala udica je još nešto ribe i dala, ali velika, osim mačkica, gotovo ništa. Ni traga od ješke. Nema ješke, nema ribe. Na što će se uhvatit? Govorio je Miro ne prekidajući rad. Nisam htio stavljat srdelu, jer je puno mekša od saruna, a opet je sve pojelo. Ma nije moglo pojest sve glave!? Bit će da je to buvač oglođa. Tko je ga znat, ali ješke nema. Na trista udica jedino je hvale vrijedan bio jedan arbun od kila. Slučajno ili ne, gdje god smo bacili parangal u blizinu mreža, nismo uhvatili ništa. Tek su zadnja dva dala nekolicinu lijepih škarpina i još pokojeg pagrića. Vratili smo se u zaklonicu Saharuna, odmorit dušu i nahranit tijelo. Pokraj Mežnja usidreno par Kaljskih ribarskih brodova. Sutra počinje sezona ludra. Čuvaju poštu!

 



U Saharunu pomalo nestvarna slika. Megabarka nekog ruskog skorojevića ispunila je uvalu. Na sebi nosi helikopter, a za njom se vuku i iz nje izlaze razni skuteri, gumenjaci, gliseri... sve ono bez čega se inače na more ne ide. E onda je posada sa svojom mehanizacijom izvršila desant na dio plaže, počela je uređivati po svome guštu i iznositi rekvizite za  večernji barbecue ili po naški gradelanje. Cijelo popodne trajale su pripreme i dovlačeni rekviziti. Mi smo sve to gledali u čudu, barbikujući nekoliko arbuna bez rekvizita i pripreme. Posada je cijelu pizdariju odrađivala kao da radi najvažniju stvar na svijetu. Tada sam se sjetio riječi svog prijatelja, velikog šibenskog kipara izrečenih dok smo prolazili rivom pored jedne takve jahturine- moraš znat' -digne prst, zaustavi korak i zagleda mi se u oči- za svaku ovu jahtu... muškarci su ubijani na kućnom pragu... dica umiru od gladi, a miljuni ljudi rade za dolar! Nisam imao što za reć. Nikad mi ti brodovi nisu bili dragi, a nakon ovih riječi pogotovo.Sa zalaskom sunca, stigla su i uvažena gospoda. Dva grmalja su iznosila gospodu na plažu, da ovi slučajno ne bi smočili noge. Sve je bilo spremno. Cijela scenografija. Baklje, stol, konobar, roštilj, kuvar, spiza, mjesto za prileći kad se nažderu, muzika, rasvjeta... Ma baš idilično. I nama je gemišt bio slađi uz taj ugođaj. A onda me zasvrbila ruka. Odmah zatim i noga. Pogledam i vidim ga kako se puni i postaje crven. Dok sam ga klepnija, već je roj na gnjatima, oće uć u usta, nos...


Neprijatelj je nadmoćan i posve izgladnija, ne možeš se protiv njega borit. Bacim pogled na plažu, kad uvaženi gosti mašu rukama nevezano za ritam tehno muzike, braneći se od letećih napasti. Posada im pokušava pomoći, ali saharunski komarci napadaju osvjetljeni cilj kao sužnji koje mori glad. uskoro stiže brod, odvozi goste koji još izvode smiješne kretnje. Propao je barbecue. Ipak ima pravde na ovom svitu, makar je komarci morali donit. Samo pijte bogatašku krv. Piju je i oni. Ni njih nitko ne može nažderat! Zabarikadirali smo se i mi u brod. Čujem ih kako zuje kroz oplatu i  samoubilački se zabijaju u plastiku.

Svitanje je popraćeno burinom. Barbecue jahte više nema. Odnija ih je đava sa svim njihovim rekvizitima. Danas bacamo trećinu jučerašnjih parangala, jer do jedanaest moramo biti u Zadru. Miro je u jaceri pronašao nekog davno pothlađenog muzgavca, kojeg smo pridodali sarunima. Vađenje je krenulo slično kao i jučer. U početku sramežljivo, a onda je zaredalo par prekrasnih škarpina, kakve se rijetko viđaju. Dvije su iz dubine stigle zajedno. Čak su i pagri bili veći. Mačkice su bile redovite. Riba je mnogo bolje radila nego dan prije. U puno kraćem vremenu i s trećinom alata, ulovili smo više i lipše ribe nego jučer. Samo... starih zubatih otpadnika nije bilo. Nismo ga čuli, a kamoli vidili. Na kraju, nije ni bitno. Dobro smo se proveli i nismo potrošili razlog ponovnom izlasku na pučinske šporkice.
 

 
Tekst i foto: Tonći Žanko Tona   www.predvez.com